Roger - Pol Droit

Veličina ili dekadencija francuskih intelektualaca? (1)

Kraj intelektualaca najavljuje se uvijek u pravilnim razmacima. Svaki put ta vrsta samo što nije iščezla. Francuski intelektualci, kaže se, nisu učinili ono što su morali učiniti. Loše su se držali, prevarili su se, izdali su. I, nestat će. Prema različitim dobima postoje i značajne varijante, ali melodija ostaje slična. Sjećamo se, na primjer, kako je Julien Benda šibao “Izdaju klerika” (1927) ili Jean François Lytard pripremao “Grobnicu za intelektualca” (1984). I posve nedavno, povjesničar Pierre Nora je svome članku na naslovnici broja kojim se slavila dvadesetogodišnjica časopisa Le Débat dao naslov: “Zbogom intelektualcima?”

Ovoga puta njihov skori kraj dijagnosticira Régis Debray. Ali, to iščezavanje koje se uvijek smatralo neposredno predstojećim, nikad nije se dogodilo. Otkad se intelektualci u Francuskoj upliću u pitanja istine, pravde i politike, među njima se uvijek našao netko tko je nastavljao. Od afere Dreyfus do današnjih bitaka za strance-bez-papira, intelektualci odolijevaju prolazeći kroz sve gromoglasnije ili opskurnije bitke. I naravno, potpisuju manifeste, peticije, drže tribine. Jednako tako, organiziraju manifestacije, mitinge ili razne komitete. To je stari francuski izum. Kao što je opće poznato, njegovi počeci sežu unatrag još dalje od Zolinog “Optužujem!”, sve do Voltairea iz afere Calas ili Diderota i enciklopedista i njihovih tadašnjih uplitanja. Prema tome, ne bave se svi pojedinci koji se u tome kontekstu nazivaju intelektualcima, samo istraživanjem ili poučavanjem. Među onima koji rade na stvarima duha, “intelektualcima” se u Francuskoj nazivaju oni koji interveniraju u javnu raspravu, osobito u moralna i politička pitanja, oslanjajući se pri tome na svoj ugled. Oni se, kao što je govorio Sartre, “miješaju u ono što ih se ne tiče”.

Régis Debray ne najavljuje samo da je francuski intelektualac došao do svoga kraja i “da će pasti na njušku”, on insistira na tome da su konačno obezvrijeđene sve vrijednosti koje su pratile nastanak i razvoj te plemenite povijesti. Intelektualci su još samo čopor pokvarenjaka, samodovoljnih i taštih, slijepih i zaboravnih. Jučer dreyfusari, danas profiteri. Republika učenosti ustupila je mjesto banana-republici gdje se vode svađe za komade kolača. Ti napadi su u nekim francuskim novinama pokrenuli članke protiv intelektualaca takve siline kakva odavno nije viđena. Usprkos svojim ispadima i vlastitim procjenama, sam Débray se drži na relativnom odstojanju. U ime pojma on se suzdržava od eksplicitnih napada ad hominem . No, njegovi komentatori ne oklijevaju da ponude i više. Tako, umjesto odbrane onih koji su nepravedno napadnuti, zadatak intelektualca danas ispada “sumnjičenje istinski nevinih”; naši intelektualci, navodno odvojeni od “stvarne zemlje”, jednako neodgovorni koliko i smiješni, “nasmijavaju cijeli svijet”. (2)

Najava mogućeg kraja intelektualaca donosi vidno olakšanje nakon “raširenog i općeg osjećaja pogrebnog bdijenja”. (3) Što se događa? To smo pokušali razumjeti uz pomoć nekolicine sugovornika. Kako se izmijenila uloga intelektualaca u Francuskoj u zadnjih dvadeset godina? Dopuštaju li te promjene tvrdnju da je njihova politička funkcija u procesu nestajanja? Kad se intelektualci kleveću, kome koristi to diskreditiranje? Konačno, ako i prihvatimo da je stanovita mržnja prema intelektualcima odavno sastavni dio francuskog javnog života, više ili manje izražena već prema razdoblju i okolini, postoje li specifični uzroci njezinog ponovnog izbijanja kojeg smo danas svjedoci? Prve elemente odgovora na ta pitanja potražili smo kod pisaca od kojih su jedni izravno pogođeni trenutnim glasinama, dok drugi nisu.

Neki, poput Jacquesa Rancierea, filozofa i profesora na svučilištu Paris-VIII, ne prepoznaju se pod tim nazivom: “Ja se ne smatram ‘intelektualcem'. Ja sam, s jedne strane, istraživač-predavač i pisac koji se posvećuje tome da svoja pitanja i svoja otkrića uobliči tako da ih koriste njegovi studenti i svatko koga to zanima. S druge strane, ja kao i bilo tko drugi koristim svoje snage da reflektiram i govorim o onim zajedničkim pitanjima koja inače žele zakupiti specijalisti. Medijska figura ‘intelektualca' nastaje iz brkanja tih dviju posve različitih sposobnosti. No, to miješanje postaje ozbiljno kad završi u samo-uspostavljanju jednog korpusa specijalista za intervencionističko mišljenje. Onaj tko pristane na to da se poistovjeti s takvom figurom, plaća bez razlike slabljenjem svojih sposobnosti promatranja i rasuđivanja.”

U očima Jacquesa Rencierea tvrdnja o ogorčenom raspoloženju prema intelektualcima uopće se ne podudara s stvarnošću. “Ne zamjećujem nikakav fenomen omraženosti intelektualaca u suvremenom francuskom javnom životu. Što se mene tiče, iznenađen sam, naprotiv, mnoštvom zahtijeva za njima kod osoba i kolektiva angažiranih u najrazličitijim socijalnim, kulturnim, umjetničkim i pedagoškim praksama, koje svjedoče o vrlo jakom povjerenju u sposobnost nekog filozofa da objasni njihovu praksu ili njihovu borbu. Štoviše, u službenoj praksi medija, iznenađen sam s kojim dodvoravanjem mediji i javno mnijenje potvrđuju status proroka ljudima kod kojih je nedovoljnost znanja i rasuđivanja očigledna.” Ukratko, u ovom trenutku se diže puno buke ni za što ili pak samo radi promocije: “To ‘klevetanje o kojem je riječ, zapravo se ograničava jednom na puke reklamne operacije, pri čemu stav buntovnika i/ili mučenika služi samo kao izlika za običnu prodaju, drugi put opet na operacije poput “sjaši ti da uzjašim ja!” ili tipa kampanje protiv “šezdesetosmaške misli” ili afere Sokal. U sadašnjoj aferi stalo je, tu nema nikakve tajne, do toga da se promovira jedna knjiga.”

Henri Atlan, biolog na zavodu Hôtel-de-Dieu (Paris) i na Hadassah Medical Center (Jeruzalem), također dijeli ovo zadnje mišljenje: “Klevetati intelektualce, to koristi ... drugim intelektualcima! Ta je aktivnost oduvijek postojala u tim krugovima, kao što je proglašavanje filozofije mrtvom uobičejeno među filozofima. Mislim da to ne treba uzimati previše ozbiljno. To samo znači da postoji određena specifičnost francuskog intelektualnog života. Ja sam je shvatio onda kad sam otkrio što je to intelektualni život izvan Francuske, u SAD-u ili Izraelu. Taj fenomen postoji gotovo jedino u Parizu. On pokazuje negativne, često prokazivane apekte, kao što su pomodnost, oduševljavanje, nedostatak kritičke distance, ali on isto tako ima i pozitivne aspekte koje ne treba zanemariti, na prvom mjestu stvaralačko vrenje koje svima donosi korist, uključujući i one koji rade na krajnje fundamentalnim istraživanjima. U zemljama gdje ti učinci mode nedostaju, intelektualni život ne uživa slične poticaje.”

Bernard-Henry Lévy, koji je s Philippeom Sollersom najčešće optuživana figura u toj polemici, smatra da je u zadnjih dvedeset godina uloga intelektualaca zapravo promijenjena, i to nabolje! Daleko od toga da bi izumrli, intelektualci u njegovim očima sve su jači: “Postali su aktivniji. Stekli su sve više važnosti. Dobili su na odgovornosti, a također i na učinkovitosti, i to nasuprot antiintelektualističkom općem mjestu malograđanskog neo-konzervativizma koje nam je utuvljivano u zadnje vrijeme. Uzmite jučer rat u Bosni! Uzmite od prekjučer borbu protiv totalitarizma, prihvaćanje disidenata, veliku avanturu Soldarnosti itd. Sreća da je tada bilo intelektualaca! Upravo oni su bili ti koji su svaki put ustajali. Pomoću knjiga, članaka, mitinga, rasprava, putovanja, istraživanja na terenu, oni nisu spašavali samo svoju čast nego su pridonosili tome da se uzdrma monstrum ravnodušnosti i obračunavali se s inercijom. Zajedno s drugima, a osobito s novinarima — bitna je ta “velika alijansa” intelektualaca i novinara koju je sklopio Zola, koju su ponovo sklopili Sartre i Foucault i koja je svoju zrelost dosegla na kraju ovog stoljeća. Intelektualci su postigli to da se stvari promijene, da se preokrene javno mnijenje i da cinici, konzervativci svih boja, defetisti, oživjeli minhenski oportunisti olabave stisak. Ja ne opažam nikakvo nestajanje, već ojačavanje uloge intelektualaca u zadnjih dvadeset godina.”

No, ipak, nisu li se umnožile greške u prosudbama, krive procjene? Nipošto, misli Bernard-Henry Lévy: “Oni koji su pogriješili, to su cinici o kojima vam govorim. To su diplomati bez vizije ili stručnjaci bez savjesti. Svi ti subjekti za koje se pretpostavlja da znaju, nakon što su nam se zakleli da je podjela Evrope postala takoreći prirodna činjenica, nakon što su nagovorili političare da prije svega ne čine ništa u Poljskoj, nakon što su svim onim disidenatima s Istoka zalupili vrata pred nosom, osumnjičenima da ometaju dobro odvijanje poslova, ti isti su nam godinama utuvljivali da je srpska vojska nepobjediva prije nego što su, kad je došao čas za to, propali u smiješnom. Jer, podvlačim, nisu intelektualci bili ti koji su se prevarili u Bosni, to su bili vojnici. Isto tako, u osamdesetim se povodom komunizma nisu prevarili intelektualci, već su to bili diplomati i nadobudni eksperti. I kladim se da se opet ne varaju intelektualci, nego isti eksperti, diplomati, geopolitičari kad su povodom rata u Čečeniji govorili Vladimiru Putinu “Hajde, ponašajte se kao kod kuće! Evropa će zatvoriti oči pred vašim pretvaranjem Groznog u polje ruševina!”

Za Bernarda-Henry Lévya, klevetati djelovanje intelektualaca koristi skupini cinika: “Svima koji bi bolje spavali kad ne bi bilo tih koji sprečavaju to njihovo došaptavanje u kolu, a to su upravo intelektualci povezani s novinarima. Svima onima koji zapravo više ne žele politiku po indeksu morala, što zapravo znači, politiku naprosto.” Među razlozima novog procvata anti-intelektualizma nalazi se slabljenje politike: “U cijeloj klasi koju zovemo političkom zapaža se nestajanje same ideje politike koja bi nastavila slijediti ono veliko razlikovanje pravednog i nepravednog. To je pobjeda politike svedene na upravljanje i izručene sukobima malih ambicija i velikih apetita. Ono staro, to je onaj nepoderivi populizam koji čitavo jedno stoljeće čini jedno tijelo s francuskom ideologijom. Novo na nekadašnjem mjestu politike, to je sad trijumf pukog upravljanja, administriranja stvarima i mislima konsenzusa, ukratko, tehnikom. Svijet bez intelektualaca? To je svijet izručen tehnici u kojemu bi sam prostor slobodnog raspravljanja, a otuda i prostor demokracije, bio posve opustošen.”

Pisac Philippe Sollers, druga figura koja je postala metom sadašnjih napada, na svoj se način pridružuje toj analizi nastanka obznanjene volje za obračunom s intelektualcima: “Intelektualci ne ulaze u program globalnog potržištenja. Reklamna roba se osjeća osujećenom u svome kruženju zbog gnjavatora kojih ima pomalo svuda, čak i tamo gdje ih se ne bi očekivalo. Dakle, da bismo ubrzali dolazak totalnog tržišta, poželjno je ukloniti te ometače. Upravo zbog toga uopće nije čudnovato što se sad počinje otvoreno govoriti ‘dosta je toga, te ljude treba jednostavno otpisati, oni su nepotrebni'. Ali to nije jedini razlog. Prilikom te ofanzive potržištenja budi se i stara mržnja osrednje inteligencije koja je trpjela hegemoniju velikih mislećih glava. Vladavina Barthesa, Foucaulta, Lacana, Derride držala je u sjeni čitav niz autora koji sad traže svoju osvetu. Konačno, ne treba zaboraviti ni one zalihe mržnje prema intelektualcima koja drži francusku desnicu. Usprkos svome izbornom neuspjehu, ona sanja o tome da se iznova pribere. Njoj dobro dođe svatko tko kleveće intelektualce. U onome što se mene dotiče, osupnut sam sustavnom praksom vrijeđanja, koja podsjeća na ono vrijeme ‘Veliki brat vas promatra'. Knjige su odbačene, spisateljski rad zaboravljen. Ostaje samo vrijeđanje i osuda.”

Je li to specifično francuska situacija? Odgovor Philippea Sollersa na to pitanje uvodi u igru osjetljive točke naše novije povijesti: “Gotovo sve rasprave u francuskom društvu imaju veze s onim što ja nazivam tri ormara: ‘Vichy', ‘Alžirski rat', ‘Maj 68.' To su tri momenta na kojima su se Francuzi duboko podijelili, a da potom nisu dospjeli dotle da učine javnima sve aspekte svojih suprotnosti. Zar vjerujete da su ta pojava antiintelektualnog vala i činjenica da se sad odjednom stanoviti svjedoci i akteri mučenja u Alžiru osjećaju ‘ovlašteni' da se sjećaju i da govore, rezultat puke podudarnosti?”

Po mišljenju ovog pisca treba isto tako uzeti u obzir naročito mjesto Francuske u globalizaciji da bismo shvatili kako je moglo doći do aktualnih napada: “Dok se intelektualce napada da su se promijenili, da su postali izdajnicima, hereticima, istovremeno se pokazuje veliko kašnjenje u razumijevanju društva u kojemu živimo odsad. Jedan pramen francuskog društva nikad nije shvatio globalizaciju i još uvijek očekuje da intelektualci igraju ulogu službenih klerika kao u 19. stoljeću. Očigledno je da intelektualci još postoje, ali postoji svijet koji odmire i klerikalna slika intelektualaca je u krizi već dvadeset godina.”

Jedan od učinaka klevetanja intelektualaca jest opasnost da javnost povjeruje kako je francuski intelektualni život u cjelini danas manje inventivan, manje otvoren, manje plodan nego što je bio donedavno. A to je posve pogrešno, ističe Julija Kristeva, profesorica na sveučilištu Paris-VII: “Oni koji proglašavaju smrt intelektualaca, morali bi posjetiti francuska sveučilišta, CNRS, mnogobrojne kolokvije i konferencije koji se održavaju. Vidjeli bi koliko intelektualci, u svoj svojoj množini i različitosti, pokušavaju odgovoriti na tri imperativa: imperativ precizne specijalizacije, imperativ otvorenosti prema presjeku raznih disciplina i imperativ uklanjanja pregrada između znanja i zajednice. Osim toga, ozbiljnost i modernost francuskih istraživanje ne prestaju se isticati u inozemstvu. Zašto neki francuski krugovi uživaju u tome da orkestriraju tu izrazito ispolitiziranu kritiku i da cenzuriraju stotine krajnje pozitivnih reakcija? Začuđuje to što se osobe koje tvrde da se brinu za jedinstvo Republike obrušavaju na intelektualce koji predstavljaju njezinu pluralnost, vitalnost i njezin nemir.”

Uputno je ne zaboraviti, na koncu, da posebni stil francuskog intelektualnog života i nadalje igra važnu ulogu u Evropi, često odlučniju nego što Francuzi misle.

Kad god nestaje ili se samo smanjuje kritička uloga intelektualaca, pojačavaju se na drugoj strani dominacija i manipulacija. Na to podsjeća Jaqueline Risset koja, kao profesorica francuske književnosti na Sveučilištu u Rimu, dobro poznaje situaciju susjedne zemlje: “Laboratorij koji čini aktualno talijansko političko iskustvo uči nas osobito sljedeće: doba rezignacije i skretanja prema ekstremnoj desnici (pod etiketom “desnog centra”) izvlači ogromnu i stalnu korist od situacije u kojoj su intelektualci nesložni. U Italiji se zapravo razvija jedan izvanredni revizionizam tako da paralelizam i istovrijednost fašizma i komunizma, uspostavljeni zadnjih godina, više nisu dovoljni. Sad se teži izravnoj obrani fašizma, tog navodno dragocjenog doba i povijesne “žrtve” nepravednih napada lijevih povjesničara. Upravo zato se valja čuvati te mržnje prema intelektualcima kao vječnim ometačima igranja u istom kolu, “obeskorijenjenim u lijepom vrtu Francuske” (tako Barres protiv Dreyfusa); ta mržnja se danas u Francuskoj ponovo vraća u istim pojmovima, samo ovaj put oslonjena na nesigurnost samih intelektualaca. Hitno je ponovo pronaći smjelost, oštrinu, ‘radosnu znanost' kritičke misli.”

Talijanski filozof Remo Bodei, profesor na sveučilištu u Pisi, imat će ovdje završnu riječ: “Rasprava o ulozi intelektualaca vraća se periodično, kao prokletstvo, i periodično nas prisiljava da odaberemo svoj tabor. S jedne strane su oni koji smatraju da intelektualci čine jednu arogantnu i zatvorenu kastu koja bahato popuje o bilo čemu i pretendira na nepriličnu prevlast nad javnim mnijenjem. S druge strane su oni koji nasuprot tome ističu njihovu nezamjenjivu funkciju kritičke savjesti društva. Smrt intelektualca kao javne osobe, koju su proglasili oni prvi, nalikuje na “smrt umjetnosti” koja je toliko puta proglašavana i prepričavana. Nasuprot tome, izravna obrana intelektualaca od strane njih samih pobuđuje sumnju da hoće sačuvati stare privilegije. Kad te rasprave ne bi imale praktične posljedice, ne bi bilo vrijedno truda zanimati se za neznano koje već ponavljanje toga spektakla. Jer, one se ne svode samo na opisivanje situacije, one proizvode učinke tako da mijenjaju i percepciju događaja i prosuđivanje. Za sadašnje napade na francuske intelektualce čini se da zacrtavaju pokušaj delegitimiranja njihove kritičke zadaće, da prepuštaju javnu diskusiju sukobima interesnih mišljenja. Ja se radije stavljam na stranu onih koji tu kritičku zadaću uzimaju ozbiljno.”

Fusnote:

1. Izvornik: “Le Monde des Livres”, Le Monde, 15. 12. 2000.

2. L. Marianne, “Le ‘parti intellectuel' dans tous ses états”, Le Debat*, br. od 4-10. prosinca 2000.

3. L'Express , “La fin des intellectuels français”, br. od 30. studenog 2000.