Massimo Cacciari

Sinisteritas i sudbina. Imaginarni dijalog (1)

Filopol: Koji Vas je sretan slučaj nanio, dragi Tihijade, poslije toliko godina, na žalove majke-domovine? Već ostadoh bez nade da ću se još moći koristiti Vašim beznadnim poznanstvom?

Tihijad: Između jednoga i drugoga “Bilo-gdje” prolazio sam ovuda i nisam mogao a da ne sretnem svoga starog prijatelja Filopola. Rastali smo se dok ste vi još bili meditirali o čudesnim “lijekovima” za ozdravljenje svojih sugrađana. Smijem li vas pitati jesu li se ostvarili i jesu li imali učinka? Je li nagrađen vaš velikodušni napor? Ili su ostale slijepe, kratkovide ili dalekovide vaše ondašnje nade?

Filopol: Nestrpljive, rekao bih. Možda i naivno nesvjesne teškoća i otpora na koje će naići, a obično zaljubljene u pretpostavljenu dobrotu ideja koje su ih trebale utemeljiti. Ta vi poznajete moje nepopravljive nedostatke. Ja Vam se dakle, prijatelju moj, i dalje slažem sa sljedećim: nije nužn nadati se da bi se nešto poduzelo, niti pak uspjeti da bi se istrajalo.

Tihijad: U tu se vrlinu razumijem posve malo, jer vrlina, virtus , znači uspjeh. No, dobro znam da je moj “vrli kum”, Niccolo, tuđin među vama. Zato mi, molim Vas, ispričajte bez okolišanja koji brodolomi su svih ovih godina bili svjedocima vaše dobre plovidbe?

Filopol: Sve ih se može sažeti ovako; oko glavnog problema pod nazivom “Parlament i vlada u novoj Italiji” nisu se oblikovale nikakve strategije koje bi iznutra bile dolično povezane niti pak jasno razlučene međusobno. Zbrka bez razlikovanja posvuda: od izbornog sustava do izvršne vlasti, od naravi drugoga doma do ideje federalizma. Možda se samo u sudskoj upravi mogao pronaći jedan zajednički, više-manje priznat nazivnik: viša “skrb” za gospođu Politiku. Što se tiče ostatka, puka prekraćivanja i slučajnosti, kompromisi i “nečitka” posredovanja.

Tihijad: Nema ničeg ukletijeg od politike koja hini da izražava jasne i razgovjetne ideje. Ta proturječja koja vi obično razotkrivate, Filopole, vjerojatno su samo proturječja ovoga svijeta u kojem ne postoje “vrijednosti”, a kad bi postojale, ne bi se priznavale. Vjerojatno mnogi od onih što zagovaraju izborne reforme u smjeru većinskog sustava žele uvesti samo novo doba vlasti stranaka (malobrojnih i jakih) u smislu djelotvornosti odluka izvršne vlasti (a to može počivati samo na izravnom izboru prvog ministra). Vjerojatno mnogi od “federalista” zapravo ni nemaju namjeru ponovo spojiti napola razrušenu Državu, već jednostavno raskomadati svaki ostatak suverenosti, i samo odatle crpe konsenzus i legitimaciju: to jest, odatle što igraju na svaki lokalistički i korporativni element protiv svake “globalne” dimenzije. Kad se međusobno podudare suprotstavljeni razlozi oko “istog” cilja, rezultat proizlazi iz bezbrojnih i nepredvidljivih varijabli.

Filopol: Dodirnuli ste točku koju dijelim s vama. Nijedan drugi politički sukob ne vodi se u pojmovima koji se toliko odnose sami na sebe kao sukob oko takozvanih reformi. Nikad nije rečeno u čije ime, u čijem interesu se zastupa ovaj ili onaj prijedlog. Ne mora se raditi o “odlukama”, nego o univerzalnim reprezentacijama “općeg dobra”. Otud se nijedan prijedlog nije “otjelovio” u konkretnim pokretima, nije poprimio nikakvu prepoznatljivu fizionomiju. Plovili smo naslijepo polazeći samo od jednostavne negativne konstatacije da stari sustav više nije funkcionirao i točka. No, zašto jedna ideja, a ne neka druga? Kojim zahtjevima je trebalo udovoljiti? U ime kojih prednosti? Koje energije je trebalo “osloboditi”?

Tihijad: Da bi se radilo onako kako ste Vi to priželjkivali, bilo je nužno poznavati ono što se nekad nazivalo “društvenim odnosima proizvodnje”, zar ne? No, kako je to mogao oblikovati netko tko je već nekoliko desetljeća poznavao jedino samoga sebe, samo mehanizme vlastite reprodukcije? Nejasno se sjećam onih godina, ali podsjećam da sam onda, dok sam se još nadao nemogućem, pozivao na promišljanje nekih inačica koje su mi doista izgledale “katastrofičnima” u ekonomskom i kulturnom sustavu Sjevera, koji uistinu nije rubna regija ...

Filopol: A odgovor na to (ne samo s “ljevice”) bio je da se tu radilo o “animalnim duhovima”, tuđim bilo kojoj ideji “programiranja”, koji su se održavali uglavnom zahvaljujući izrabljivanju, bježanju od poreza i neprestanim devalvacijama.

Tihijad: Da, na prošlim dobima uvijek je lijepo to što su prošla. No, vratimo se problemu: što se to desilo u vašoj zemlji da su reforme postajale sve nužnije i sve nevjerojatnije? Tko su morali biti njihovi protagonisti? Kako su to oni bili “prevareni”? Volio bih jedanput čuti pomalo “materijalističku” analizu ...

Filopol: Pozivate me da još jedno prođem tu dugu, predugu priču. Ona počinje puno prije pada zidova i prije “kriza ideologija”. To je priča o stranačko-parlamentarnim kotrarevolucijama na svakoj subjektivnosti gdje god se samo ocrtavala, od novih radničkih figura iz šesdesetih godina do poznate kulture studentskih pokreta, ženskih pokreta i tako dalje; to je subjektivnost koja također leži u osnovi mnogobrojnih oblika autonomnog rada i organizacije u poduzećima u sedamdesetim i osamdesetim godinama, od uloge koju je upravo u okrilju procesa “globalizacije” poprimila lokalna dimenzija i problem “identiteta” sve do neizrečenih zahtijeva za oblikovanjem, društvenom organizacijom, institucionalnim preobražajem koje izražava “drugi naraštaj” autonomnog rada u devedesetim godinama: to je pravi pravcati “društveni mozak” koji živi u međunarodnim mrežama, u otvorenim sustavima komunikacije, koji proizvodi komunikaciju i povezivanje. Doista, umjesto da bude unutar tih procesa, umjesto da nauči njihove jezike, ne bi ih tako mogla reprezentirati, “sinisteritas” je nastavila slijediti unutarstranačka legitimiranja, parlamentarne prostore, uloge vladanja. Veliki kulturni preobražaji, u antropološkom značenju riječi, reducirali su se u stvari na pitanja političke ravnoteže. Autonomija političkog zatvorila se u samu sebe, braneći se od autonomije društvenog — i skončala gaseći se u samoj sebi.

Tihijad: Tim bolje za onu drugu.

Filopol: Da, ali samo za onoga tko smatra da tehničke, ekonomske i kulturne sfere mogu same zadovoljiti i njegove jednostavne interese za “napretkom”, da svijet međuovisnosti i “ukrštenih kompetencija”, svijet onoga što zovemo governance , može biti bez svake suverenosti, bez government , bez svakog oblika planiranja i usklađivanja.

Tihijad: Možda i ja to mislim na neki način — ali, umirite se, ne mislim jednako kao oni oko čijih se poduhvata toliko uzbuđujete. Sad bih Vas radije htio upozoriti na jednu temeljnu nedosljednost u Vašem diskursu: procesi koje ste ocrtali — doista složeni, kako se obično kaže, i svakako nepobitni — nikad se nisu mogli prikazati i “na ljevici”? Ja vam ne govorim o starim i/ili novim ljevicama, o taktičkim i organizacijskim prilagođavanjima, o jezičnim ažuriranjima, pa čak ni o stavovima prema temama institucionalnih reformi koji su uvijek barem u tendenciji konzervativni i odmjereni; imam u vidu temeljnu tezu, sadržanu i u vašim riječima, a to je da su se oni međusobno vrlo različiti pokreti zajedno borili protiv svakog centralističko-hijerarhijskog modela vlasti, da su doista izražavali pitanje “autonomije” koje je, povezujući neposredno lokalnu, ili zapravo osobnu dimenziju, s globalnom, stavljalo na raspravu središnje mjesto državnog aparata s kojim su sve snage ljevice bile povezane fiziološki.

Filopol: Vi zapravo govorite o tradicionalnoj ljevici ...

Tihijad: Ne, molim vas, poštedite me uvijek istog refrena! Organizam se može promijeniti sto tisuća puta, ali ne može promijeniti svoju bit ako i dalje ostaje isti. Kao što je smiješno tražiti od pape da se “laicizira” u pitanju abortusa, vjerujem da je isto tako više manje smiješno kad bilo koja ljevica hoće postati “personalistička” ili iznova definirati cijeli institucionalni poredak oko takozvanih “međutijela”, “vitalnih svjetova” zajednica koje su navodno “izvorne”, ili pak reprezentirati značenje koje od pojma “slobode” prelazi na multiverzum malih poduzeća, a naročito onog najotvorenijeg i u najvećoj mjeri internacionaliziranog.

Filopol: Veliki “personalizmi” nadahnuti kršćanstvom nisu po sebi nastrojeni protudržavno a još manje slave mikroekonomske “egoizme”. Nadalje, nemojmo govoriti o Tocquevilleu koga ste vi neizravno citirali. Pitanje autonomije moglo se i moralo razviti u smislu odgovornosti, u smislu federalističke ideje i traganja za identitetom koji ne bi bio isključiv. Zar vi doista vjerujete da se multiverzum malih poduzeća pokreće isključivo iz poriva za brzim profitom? Da “međutijela” nisu ništa drugo do korporacije, interesni sindikati? Da gradovima i selima upravljaju samo demagozi?

Tihijad: Vidite, ja ne vjerujem ni u šta, pa tako ni u pretvaranje vode u vino. Povijest država i njihovih stranaka noseća je struktura ideja i organizacijskih oblika ljevice, u svim njezinim izvedenicama. Ostatak je ili svjedočenje ili krivovjerje.

Filopol: Ali krivovjerac ne mora nužno završiti na lomači, a ponekad se i crkve pokaju ...

Tihijad: Svejedno, jao onom krivovjercu koji završi tako da pokuša “modernizirati” crkvu! Taj predstavlja samo senilnu fazu ortodoksije.

Filopol: Usprkos svome imenu, dragi Tihijade, Vi kao da imate posve deterministički način poimanja povijesti. Dakle, ona prevladavajuća većina koja je u vrijema našeg prethodnog susreta glasala za većinski sustav, tražila je iz sveg glasa “Čiste ruke”, sve one tisuće i tisuće starih i novih u politici, koji su davali život udrugama i pokretima unutar i izvan stranaka, jesu li one zapravo htjele na vlasti samo boljeg prijatelja ovog ili onog, a oni mudriji među njima neke nove demokršćane? Zar ne mislite radije da bi trebalo govoriti o bučnom urušavanju čitavog niza grešaka na strani onoga tko je trebao interpretirati i predstavljati one zahtjeve?

Tihijad: To su greške u putanji koje nisu mogle izmijeniti krajnje odredište. Grijeh je izvoran: svi oni pokreti, oni društveni preobražaji koje vi nazivate “političkim zahtjevima”, točno kao i cjelokupni politički stalež prve (a možda i posljednje) republike, jesu li oni to zaista bili? Odnosno, je li tu bilo riječi o politici, o “novoj” politici? Onaj politički sloj bio je fiziološki prisiljen da ih shvati u toj dimenziji — no je li ta dimenzija stvarno bila njihova?

Filopol: Ona “koncentracijska” ideja političkog, svedena na “predstavnička mjesta”, sigurno nije bila njihova; to je ideja političkog koje pomoću parlamentarnih mikrorevolucija (koje se malo po malo pretvaraju u “udare”) odgovaraju na društvene krize posljednjih četrdeset godina.

Tihijad: Poznajem vaše radove o toj temi. Sjećam se “strasti” s kojom ste pozivali na promišljanje “autonomije” političkog u smislu njegovih konstitutivnih granica, u smislu da političko nipošto nije “totalnost” — s kojom ste “destrukturirali” (tako se onda govorilo) političko u jezicima determiniranih praksi, specifičnih “kompetencija” koje nastavaju suvremenu Metropolu. Ipak, vidite, one Vaše meritorne analize imale su jedan bitan manjak: Vi ste se time samo postavili na krajnji rub istog procesa “univerzalne politizacije”, tamo gdje svaka “profesija” postaje ili pretendira da postane politička praksa, tamo gdje je ono političko posvuda, gdje postaje sveprisutan i zato, na koncu konca, nevidljiv i nepredstavljiv Duh. Vi zapravo niste proturječili smislu modernog političkog, nego ste “kontemplirali” njegov svršetak. Mi danas možda živimo s onu stranu toga dovršenja: u ravnodušnom prostoru, jednakovrijednom i istovjetnom s konačnim sumrakom političkog kao obzora koji je u stanju dati smisao raznim praksama, raznim “specijalizmima” kojima je svojstven. Ako živimo u tome, onda ćete razumjeti nemogućnost preživljavanja svih onih predaja i kultura koje predstavljaju “univerzalnu politizaciju” sve do njezinog krajnjeg usuda.

Filopol: Vi zapravo mislite da neki čist i jednostavan oblik “kohabitacije” između pojedinačnih interesa može — zahvaljujući također i čudesima tehnike — nadomjestiti svako “upravljačko umijeće” i svesti ga na neutralno administriranje ...

Tihijad: Mislim da će biti neizbježno proći kroz fazu u kojoj će pravladavati slične ideje i u kojoj će se propovijedati slogan “Put anti-politics in command!”

Filopol: Zar i ta “propovijed” neće biti politika? Štoviše, zar ona neće biti upravo politički mit? Nije li tvrdnja da će tehnika utemeljivati racionalni društveni poredak, radikalno i konačno depolitiziran, u kojem će moći “uspijevati” samo utilitarističko-pragmatički oblici ponašanja, a biti istrijebljene dogme i birokracija, nije li to politika, upravo univerzalna politika? Univerzalna politizacija prozivodi sigurno i univerzalnu de-politizaciju, ali ona se i sama iznova afirmira kao politička ideologija i sustav zapovijedanja.

Tihijad: Vi i ja koristimo iste termine da izrazimo neusporedive stvari! Taj sustav zapovijedanja je upravo imanentan globalnoj tehničko-ekonomsko-financijskoj organizaciji. Transcendencija političkog se u odnosu na nju apsolutno smanjila - čak i u smislu “nadstrukture”! Mogla je nastupiti takva izmjena epohe u kojoj nijedna kultura ne staje na ideji autonomije političkog, koliko god bila slaba i relativna, u odnosu na Tehniku. “Antipolitika” je suprotnost anarhije, ona zadobiva i prisvaja oblast tehničko-ekonomske dimenzije, ona poštuje njezine imperative i obaveze, podređuje im svako demokratsku predstavljanje (ono na kraju poprima još samo zadaće “nadgledanja”) — i zato pobjeđuje! — ali ne zato što bi puštala s lanca tko zna kakve “animal spirits” (kao što sugerira propaganda s “ljevice”), već obrnuto, zato što se čini da izražava jedino realno shvatljive i stvarne funkcije poretka.

Filopol: Upravo odatle treba ponovo krenuti: od kritike one stvarne ideologije globalizacije koja to predstavlja kao dovršenu, perfektnu “informatičku demokraciju”, kao nestajanje svake suverenosti.

Tihijad: Nijedna kritika idelogije nikad nije bila i politička praksa, ali zato je politika uvijek bila i ideologija.

Filopol: Ali, kritika teži upravo tome da “otkrije” proturječja koja “jedinstvena misao” globalizacije skriva jer ih ne može uhvatiti u svoju “racionalnost” — to su proturječja koja leže u temelju i onih pokreta koje ste Vi ismijali jer su ... poraženi.

Tihijad: Ismijao sam onoga tko ih želi prikazati kao “politički zahtjev”, iako nisu bili i nisu ništa drugo do manifestacije univerzalne depolitizacije. Zar upravo oni ne pretendiraju na potpuno poistovjećivanje predstavnika i predstavljenog? Kad tvrdimo da se politička forma mora što je moguće više približiti zahtjevima i interesima “mnoštva”, time se izriče ona ista ideja kraja politike, to je ista ideja poretka svojstvenog igri različitih interesa i suprotstavljenih gledišta, poretka koji navodno jamči razvoj i napredak, ali ne posve oslobođen onih koji ga “sadržavaju” u ime tko zna kojih Finija i Valorija.

Filopol: Želite mi reći da borba protiv mafija, protiv eko-mafija, protiv političke korupcije, bitke za okoliš sve do onih koje su eksplodirale u Seattle, udruženja, dobrovoljni rat, autonomistički lokalni pokreti, da je sve to samo drugo lice istog procesa depolitizacije — osuđenog da završi trijumfalnom pobjedom one politike-antipolitike koja svjesno upravlja tehničko-ekonomskim svijetom vodeći računa samo o svojim prioritetima i hijerarhijama. No, morali biste mi ipak objasniti zašto se onda ta dva lica istog procesa toliko mrze i propagiraju kao alternativa jedno drugom. Je li to kratkovidnost, heterogeneza ciljeva?

Tihijad: Svaki stroj mora sagorijevati energiju da bi mogao funkcionirati. Osim toga, ne bih volio da vas odviše zadivljuje izgled koji ti procesi poprimaju u ovoj provinciji carstva: upravo je začuđujuće to što “antipolitika” ovdje mora posezati za srednjevjekovnim oruđem — za smiješnim apologijama poput “Malo je lijepo!”, za antikomunističkim križarskim pohodima, dokazivanjem “vjere” u sistem koje bi uzbunilo i najdivljije zagovornike slobodne trgovine od prije jednog i pol stoljeća. Ipak, na kraju, sve to vrijedi malo, to je ideološka, politička i institucionalna krparija. Jedina poruka koja prolazi, koja vrijedi i koja je ozbiljna, glasi: Počinje sretno doba Tehnike po naredbi — sve ostalo je konzervativizam. Nijedan oblik potčinjavanja nije više podnošljiv, nijedan politički oblik nije legitiman ako se ne podudara s provođenjem naloga Tehnike. Ali, nijednu političku subordinaciju ne prihvaćaju ni oni pokreti o kojima Vi sanjate kao o alternativi. Da ne govorimo o tome da se sve njihove instance mogu stvarno zadovoljiti samo kroz augmentum scientiarum .

Filopol: Vi niste dovoljno radikalni u svojim paradoksima. Kažete mi: vrsta koja sada triumfira, naime, homo technologicus et consumans , upravo po tome izražava ideju slobode koja se savršeno podudara s “najprirodnijim robovanjem” poretku Tehnike? Je li to ono što želite reći?

Tihijad: Da, i upravo to je ono što iskorjenjuje vaše stare i nove “ljevice” iz svakog društveno-kulturnog tkiva.

Filopol: Ali, zar ta nova ljudska vrsta ne podređuje svoje “robovanje” Tehnici (ili svoju vjeru u nju) tome da slijedi jednu istaknutu i osobitu političku svrhu?

Tihijad: A koju to?

Filopol: Sjetite se naših zajedničkih učitelja! “Novi čovjek” — ta možda “najnečistija” od svih rijeka, da parafraziramo Nietzschea — hoće da sloboda bude također i jednakost; dakako, ne metaforički. On sklapa s tehnikom precizan pakt: neka ona bude savršeno slobodna sve dok mu njezin razvoj može jamčiti savršenu jednakost. Neka nijedan pojedinac ne bude iznad mene, i neka ja ne budem podređen nijednom drugom “jednakom”. Neka vlada samo istinski Zakon: poredak tehnike, bezličan, anonima i deteritorijaliziran.

Tihijad: Da, to je novi oblik “ugovora”.

Filopol: Koji ipak sadrži u sebi i sve stare sadržaje: sigurnost, zaštitu i tako dalje. No, sljedeća točka je bitna: navedite mi koja to funkcija, koji element, štoviše, koja maska sadašnjeg poretka može predstavljati tu fundamentalnu instancu — slobodu kao jednakost. Taj poredak doduše oslobađa u smislu mobilizacije, iskorjenjivanja, stavljanja na raspolaganje. Ali u tom istom procesu umnogostručuju se i razlike svih vrsta: nejednakost zarade, kulturni antagonizmi, nepromjenjive hijerarhije u vitalnim središtima sustava. Sam rad postaje sve pokretljiviji, prilagodljiviji — ali istovremeno se ukrućuje pokretljivost među slojevima. Pokretljivost se pretvara u privremenost, privremenost u potčinjavanje, koje je antropološki već nepodnošljivo i potvrđeno kao puka nepravda.

Tihijad: Pitanja na koja nema odgovora nisu zapravo nikakva pitanja. Poredak Tehnike ignorira beskonačno mnogo pitanja! Zgodno je to što ih ignorira namjerno i zato ne trati vrijeme na to da ih pokuša riješiti. I sad biste upravo vi htjeli biti pobornik te nedolične asimilacije ideje slobode i jednakosti?

Filopol: Upravo suprotno! Htio bih objasniti na koji način ta asimilacija postavlja problem koji je nerješiv u okrilju tehničko-ekonomskog razuma; ali ja svejedno smatram da se s tim problemom možemo suočiti i da je on rješiv.

Tihijad: Prosvijetlite me, slušam vas.

Filopol: “Antipolitika” postupa tako da posvuda proizvodi ideje “jednakosti”, jedinstven prostor, jedinstveno vrijeme, jedinstveno mjerilo vrijednosti — i proizvodi nove hijerarhije, nove oblike “suverenosti”, oslobođene svih teritorijalnih, nacionalnih i kulturnih određenja, ali zbog toga ništa manje djelotvorne, naprotiv, sto tisuća puta moćnije od antičkih. Ideja jednakosti u trijumfalnom pohodu ne znači ništa drugo do poistovjećivanje, ali ona ujedno dijeli, odvaja, proizvodi razlike koje su opet samo novi i možda još nasilniji od antičkih oblika potčinjavanja.

Tihijad: Iz njih se neće roditi nikakav politički “protuudar”, jer se raspršuju u milijarde individualnih “oblika ponašanja”, u prašinu “žrtava” koje više ne pokrivaju nikakvo kolektivno značenje. Zbog toga, znati ih bolje predstaviti, bit će i nadalje uvijek “antipolitika”. Kao što uvijek uspijeva priklanjanje uz ideologiju globalizacije, tako će uvijek biti moguće savršeno prerušavanje u pobornike svih nesigurnosti, strahova i frustracija koje neizbježno nastaje kroz podređivanje svake svrhe tehničko-ekonomskom “progresu”.

Filopol: Sve dok ne bude prihvaćeno u svojoj biti gledište koje ono nameće svakom pitanju i svakom problemu. Sve dok se ne bude dijelila ideja da communitas ne znači ništa drugo do mrežu interesa, skup paktova i ugovora — da je jednakost sinonim za jednak posjed, a da sloboda znači moć raspolaganja njime ad libitum — da je pravda skup normi koje se mogu razmjenjivati kao svaka druga roba. Sve dok se ne zaboravi da competere znači prije svega težiti zajedno jednom cilju različitim putevima, a da nije prijevod izraza “homo homini lupus” — da surađivati i natjecati se nisu u proturječju kao ni autonomija i jedinstvo. Nemojte se smijati, to nije “volja za nemoći”, nikakva regresivna utopija! Znam da valja krenuti od stvarnog pojedinca ( homo democraticus , “posljednji čovjek”, kako god da ga nazovete), da više ne raspolažemo nikakvom idejom “cjeline” koja stoji iznad ili prethodi dijelovima. Ali pitanja toga pojedinca treba razviti, a ne samo snimati njegovo stanje. Kao što također moramo shvatiti imanentnu logiku procesa globalizacije u njezinim budućim ishodima, a ne tek kontemplirati njezine apologije. I tada će nam sve to govoriti nešto o dinamikama koje nadmašuju tehničko-ekonomsku homologaciju, o proturječjima koja se ne daju svesti na tehničkog čovjeka-potrošača.

Tihijad: Prvo od tih proturječja na koje se treba osloniti bilo bi — čini mi se da sam pročitao u nekom od Vaših spisa — proturječje između globalnog i lokalnog, u tome smislu kao da mislite na neku vrstu “globalizacije odozdo”, “rekonstrukcije” globalnog polazeći od mreže autonomijâ. Ali, zar ne vidite da je “lokalno” danas u cijelosti proizvod apsolutno apstraktne logike globalnog sistema? On predstavlja samo svoju nužnu realizaciju in loco, a ne izražava nikavu stvarnu autonomiju?

Filopol: A zar Vi ne vidite kako na tu tendenciju reagira isto tako realno istraživanje identiteta? Stoji li po Vašem mišljenju zapisano u knjizi sudbine da se to istraživanje mora izražavati samo u terminima impotentnog kontrasta u okvirima logike globalizacije? Bi li po Vama bilo politički apsurdno prihvatiti radikalno volju za autonomijom mreže onih gradova i pokrajina koje tvore evropsku povijest, kao izraz univerzalnog identiteta i individualnosti, i na njihovoj osnovi koncipirati i izgraditi procese integracije? Ta politika, odnosno, ta politička kultura , bila bi, vjerujem, jedina u stanju spriječiti onaj kratki spoj između razularenog liberalizma i zatvorenog, patničkog, “koncentracionog” lokalizma, koji u našoj zemlji čini podlogu nezaustavljivog uspona jednog Cavalierea.

Tihijad: Vi stvarno mislite da ... Althusius može važiti i u 21. stoljeću? Da se još mogu nuditi “kolektivna tijela”, sposobna za oblikovanje “totalnosti” u sebi i ujedno s time prepoznavati vlastita nužna povezanost s drugima? Da se u suvremenom svijetu mogu međusobno usklađivati ono neizbježno jedinstvo indivuduuma i priznavanje najviše općosti oblikovane iz njihovih slobodnih odnosa? U srcu svega toga nalazi se ipak jedna stvarčica, a to je povijest moderne Države ... A država proizvodi sljedeće: konačnu razgradnju svake univerzalne individualnosti.

Filopol: A što ako upravo globalizacija to ... reproducira? Što ako, suprotno onome što se neprestano tvrdi, globalizacije nije puko obeskorjenjivanje, nego pruža pojedincu priliku da posvuda “seli” svoje korjenje, da svugdje iznova stvara svoj identitet? Da ga stvara upravo kroz izravno suprotstavljanje onome na drugom mjestu ...

Tihijad : Vi sanjete o nestalim gradovima, o potonulom Sredozemljima. Previše ljubite Córdobu i Toledo ...

Filopol: Sve što pronalazimo je sjećanje. No, ja puno stvarnije govorim o jednom drugom licu, premda zakrivenom, o migracijskim “otkrovenjima”, o susretu-sudaru između kultura, o učincima informatičke revolucije. I nastojim shvatiti kako da te procese ne slijedimo ... u okovima.

Tihijad: Ograničit ćete se na to da ih slijedite svjesno i bez očaranosti. To bi već bio uspjeh za Vašu “sinisteritas”. Kad bi se ona barem dala voditi usudom, ne bi tratila vrijeme na administrativne preinake, na strasne rasprave o boljim metodama izbora lidera, na institucionalne i upravne iluzije. Tko zna, dragi prijatelju, kakvog ću vas ponovo zateći kroz koju godinu? Odlazim ipak s ponešto znatiželje.

Filopol: Neću ni pokušavati da Vas zadržim duže! Poznajem Vaše “nestrpljenje”. Ali kamo sad nosite taj svoj amor de loinh ?

Tihijad: Ta, u Córdobu i Toledo, naravno!

Fusnote:

1. Izvornik: Massimo Cacciari, “Sinisteritas e fatalita”, MicroMega 3/2000, tematski broj: Sinistra in discussione [Ljevica u diskusiji], str. 7-16; za Treći program Hrvatskog radija priredio i preveo Borislav Mikulić; emitirano 29. 4. 2001. u emisiji “Znaci vremena”