Dodatak: Gaya scientia kritike

Stefano Benni

Filozofija i komičnost (1)

“Polovicu vremena provodimo smijući se onome u što vjeruju drugi, a drugu polovicu vjerujući u ono što drugi ismijavaju”.

Napisavši ovu rečenicu upitao sam se jesam li napisao rečenicu sa filozofskom ili s komičnom intonacijom. Prevladava li u njoj ironično oslobađanje ili melankolična refleksija. Jesam li tom rečenicom htio okončati smijeh ili pak pokrenuti raspravu? Jesam li zapao u komički egzorcizam ili u neki filozofski endorcizam? Kakvo me to osjećanje pokretalo?

Možda je to osjećanje želje da moji osjećaji budu shvaćeni i razočaranje time što nisu prepoznati. Ta želja za sudioništvom, za toplinom diskusije pripada duhu filozofa isto tako kao i duhu ironičara. Pomišljao sam tada da ono što sam napisao pripada tim dvama svjetovima, i to upravo u onoj točki gdje se ta dva mišljenja, dva svijeta, discipline i gramatike dodiruju. Međutim, ne bih znao reći sa sigurnošću je li to dodirivanje, to zbližavanje genetičko ili je neprirodno, da li ga ja hoću ili je tek slučajno. Je li plod osjećanja ili refleksije ili pak njihovog spoja. Mogao bih možda reći da rečenica dosta dobro opisuje napor koji je zajednički i filozofiji i komikozofiji, dakle i ljubavi za mudrost i ljubavi za komično.

Komično ismijava neke stvari a druge poštuje duboko. Ništa nije osobnije od smijeha: ono što je za mene sabotaža, za druge je sveti jezik, što je za mene ironična litota, za druge je inflacija retorike. Također, iznenadi me kao komično i to ako se nečemu ne smijem, ako se uvrijedim zato što je netko oružjem ironije dirnuo u nešto što duboko poštujem ili volim. Fernando Pessoa je govorio: ljubavna pisma su smiješna, ako pak nisu, onda nisu ljubavna pisma. Ovisi o tome jesam li ga ja pisao ili čitam nečije tuđe ljubavno pismo.

Isto tako, na putu filozofije svatko susreće ideje koje ga ispunjavaju osjećanjima, koje se dijele s drugima i prihvaćaju, i druge koje se odbacuju, ponekad s prezrenjem; također srećemo i mislioce koji nam se čine neupitnima i za koje se čudimo videći da ih drugi napadaju, i opet druge mislioce koji su to nužniji što ih mi više ismijavamo ili smatramo beznačajnima.

Ne vjerujem u filozofija kao carstvo refleksije i u komično kao carstvo osjećajnog treperenja. Vjerujem da je filozofija strast koja pored momenta racionalnog ima i jedan moment čiste, delirijske moći uobrazilje, i također, da komičar poslije početne eksplozije zanosa progovara kroz procese refleksije, takoreći, tehnike i matematike, koji su krajnje precizni.

Komikozofija i filozofija žive od izbora, od proturječja, grčenja i obrata. One nisu svijet mira. Ako i pronađu mudrost, onda samo kroz dug niz intelektualnih izazova, više manje plemenitih. One su, dakle, dva mišljenja razlike koja ne traže samo podudarnosti i sklad, već nove i skrivene perspektive stvarnosti. Mišljenja krajnosti i apstrakcije. Puna poštovanja pred velikim arhivom minulih ideja, ali uvijek u potrazi za nekom novom točkom u interpretaciji i u izumijevanju do koje još nitko nikad nije dospio. Ovdje ću zastati, jer kao i uvijek, svođenje filozofije na jednostavan argument izaziva njezino protivljenje kao što se i smiješno buni protiv previše filozofskih definicija. Uskoro ću ionako citirati dvije od njih.

Tražimo li dodirne točke prijateljstva između filozofije i smiješnoga, to je prijateljstvo staroga datuma, još od Sokratovih vremena. Obrnuto, daleko je nesigurnije prijateljstvo između smiješnoga i filozofije, ako pod smiješnim podrazumijevamo ironiju, metaforičku napetost koja nije samo spoznajne nego također i čiste zabavne naravi. Posve je lako pronaći pravih ili prividnih neprijateljstava: filozofija traži krajnje istine, ironija one pretposljednje; filozofija je carstvo metafizike, ironija je carstvo patafizike svakodnevice, filozofija je mjesto složenosti koju treba srediti, komičnost je mjesto složenosti za umnožavanje.

Na kraju ćemo možda otkriti da se šaljivost i ozbiljnost privlače i odbijaju u kontinuitetu, recimo da svako treperenje dvojbenosti i ambivalencije u filozofiji može odvesti prema ironiji, a svako metafizičko, duboko treperenje šale odvodi komiku prema filozofiji. U tome vježbanju ravnovjesja izgleda kao da se svakome sviđa odbacivati i privlačiti svoju drugu stranu. Tako književna ironija očekuje da se filozof zanaša na odskočnoj daski verbalnih složenosti ili teorijske bizarnosti da bi ga preobrazila u komičnog filozofa, od Aristofana koji sirovo, kroz ismijavanje, spaja sofiste i Sokrata u svojim „Oblakinjama“, preko Rabelaisovog Panurga i leibnizovskog Panglossa kod Voltairea, do Selbya kod Flanna O‘ Briena i filozofa-zločinca kod Tibora Fischera. Sve su to likovi kojima karikatura ipak ne oduzima dostojanstvo filozofske riječi već ih samo dovodi u teškoće, u ispitivanje područja koje nije njihovo.

Tako filozofija postavlja komičnome najgoru zamku, zamku objašnjavanja, katalogizacije, svođenja, ona u metaforički i simbolički svijet šale stavlja virus pojma i katahreze. Ništa ne uznemirava komičara toliko kao kad ga progoni neka definicija. Spreman je i ubiti se, samo da ne bude uhvaćen! Evo dviju definicija smiješnoga koje su ujedno vrtoglavo komične i filozofične: Jedna je od Totoa: „Smiješno je borba između dobra i zla uz konačnu pobjedu noćnog bdijenja“; to je ujedno borba apsurda, zendbuddhističkog koana i čist sofizam. Druga definicija je od Groucha Marxa: „Nikad ne bih prihvatio članstvo u klubu koji me hoće za svog člana.“ To je vrtoglav paradoks koji otkriva teškoću u pogledu mjesta gdje uopće smjestiti početno viđenje komičnog, u osamljenost ili u društvenost.

U filozofiji bi to moglo značiti sljedeće: mišljenje koje autonomno traži istinu mora se temeljiti na istinama koje su već drugi dosegli, ali ne smije ih zvati istinama na određeni način, nego ih mora staviti na kušnju, ili će mu uzmanjkati zamah za ono krajnje. U svakom od slučajeva nalazimo se u velikom alephu imaginacije, u kojemu se naše vlastito viđenje podudara ili razlikuje od tuđih viđenja i traži svoju jedinstvenost. Upravo o tome biste vi filozofi mogli promisliti sigurno bolje od mene: koja vrsta apstrakcije je zajednička ironijskom i filozofskom, a koja ih razlikuje. Na koji način ta dva mišljenja prerađuju ono održavanje odsutnoga, kako vi kažete, ili onu skrivenu komičnu stranu, kako kažemo mi. Nemojmo definirati filozofiju kao da je ona ozbiljna, a da šala to nije. Ozbiljost leži u rodu: čitao sam filozofe koji su me obrazovali i gledam na televiziji filozofe koji me jako nasmijavaju; postoje komičari koji su me učili i komičari zbog kojih se stidim što pripadam toj grani.

Suprotnost komičnog nije, to sam uvijek govorio, ono tragičko nego ravnodušnost. Komičar hoda na jedan korak od tragičara kao što filozofija stupa na jedan korak razmaka od delirija. Možda zato što dolazim s filozofskih studija i što sam doplovio do prakse narativnog i ironijskog pisanja, često tražim ono zajedničko što ih zbližava, i zato tražim osjećajnost u oboma, ono što ih pokreće, a ne ono što ih zatvara. Smatram ih, ponavljam, dvama mišljenjima koja se, osim pod svjetlom razuma, odvijaju pod mjesečinom imaginacije. Složena mišljenja. Jao onome tko smatra jednostavnim svijet komičnoga. Rekao bih prije da ni sama figura šale nije jednostavna, nego polimorfna i proturječna. Šala je dar i kao takva je ambivalentna. Komičar je onaj ksenós, stranac, što ulazi u kuću mirnoga domaćina, racionalne misli. Bio primljen ili otjeran, ostavit će znak. Komičari su u isto vrijeme čuvari i uništavači općih mjesta, moralisti i buntovnici, osamljeni i druželjubivi, uzvišeni i vulgarni. Komičar mora živjeti vatreno usred ljudi da bi ih mogao promatrati i učiniti predmetom smijeha, ali isto tako i održavati razmak, ponekad skeptičan, ciničan, prezriv i omalovažavajući. Ono komično je — kao što je već rečeno — čist izum, kaos, zanos, ali isto tako i tehnika, matematika, komični tempo, precizno pisanje. Kao i filozof, komičar poznaje teškoću da pomiri viđenje ideja s njihovim saopćavanjem i opisivanjem.

Možda mu, u odnosu na filozofa, nedostaje samo postojanost dubine.

Dakle, u pogledu bliskosti i razlike ostajemo u dvojbi, ali o jednoj stvari nema nikakve sumnje, i teško onome tko je ismije: naime to da ironijski jezik i filozofsko istraživanje imaju zajedničke neprijatelje, a napose sada imaju jednog zajedničkog neprijatelja. To je videocentričko mišljenje, redukcionističko, tehnopatsko, ekonomsko-totalitarno. To su sva mišljenja što se povlače pred složenošću i proturječjem, mišljenja bijede a ne mišljenja istine, mišljenja ponavljanja a ne otkrivanja, obustavljanja povijesti i kulturnog sjećanja a ne mišljenja dubine. To su mišljenja koja vode u osjećajnu nepismenost, u nerazlikovanje među osjećanjima. A od svih redukcionističkih mišljenja najveće sranje je — da upotrijebim ovaj izraz koji ide više uz Rabelaisa nego Kanta — videocentrički oblik mišljenja. Valja izreći i krajnje razrješenje mišljenja, hegelijanizam goreg: to je mišljenje koje jedini kriterij istinitosti i važnosti nalazi u televiziji i dvorskim novinama koje i polaze od takvog mišljenja. To je ono mišljenje koje dokazivanje i objašnjavanje svijeta povjerava stotini volta na različitim kanalima.

Ja više ne mislim, dakle jesam; oni misle, dakle jesam.

U takvome mišljenju ono komično i filozofsko prihvaćaju se samo ako se svode na svoju karikaturu ili pak ako su ograničeni na male zone noćnog pristupa, u malim getima izdvojenim iz velikog središnjeg mišljenja.

Ono što se time proizvodi u kulturi i društvu, za neke je, često hipokrite, tek malo narušavanje krajolika, za druge pak napredovanje. Za mene, to je uništenje kulturalne autonomije, smisla za humor, želje za produbljenošću i osobne filozofije svakog pojedinca. Onaj tko pruža otpor, čini to sam suprotstavljajući se i izdvajajući se, onaj tko se ne opire, za mene je totalni sudionik.

Prisjećam se jedne epizode. Postoji jedan smrdljivi pridjev koji odlikuje videocentričko mišljenje i koji je „zgodan“. Zgodno znači provarljivo, nešto što se može razumjeti, a ne nosi sobom obavezu suprotstavljanja ili produbljivanja. Najgore što se može reći o nekoj knjizi ili filmu jest da su „zgodni“. Ne podvrgavam ih niti kritici niti ih upisujem u red stvari koje vrijedi zapamtiti: baš „zgodno“.

Nedavno sam čuo kako neka gospođu kaže: „Čitala sam Schopenhauera jer su govorili o njemu na televiziji. Zgodan je.“Zamislio sam Schopenhauera kako otkriva spomen-ploču i stavlja je na glavu dotične gospođe. „Zgodan“ je značilo da nije prešla preko druge stranice ili da se stidjela reći da nije ništa razumjela. Bolje je reći da je neka knjiga užasna, nadobudna škrabotina, nego da je zgodna. Zgodni su doduše neki komičari, nisu za baciti, no, meni se sviđaju komičari koji se ne daju opisati — Toto nije bio zgodan, bio je ružan i prelijep ujedno. Doduše, i neki filozofi pokazuju težnju da postanu zgodni, ali ne jednostavni tako da idu putem vođeni filozofskom sintezom, nego pojednostavljenim tako da usput gube komade sebe sve dok ne prođu kroz ekran, jednostavni u smislu krnji, svedeni, manjkavi.

Filozofija gubi na složenosti, postaje neka vrsta vodiča za svakodnevno djelovanje, majeutika dobrog ukusa, sofizam za čajni salon, ali ona time negira svoj aleph. Doduše, o tome se kaže: Ali tako činimo filozofiju pristupačnom! Na isti način govore i neki pisci kad tvrde da tako izlaze ususret ukusu publike. Ne može se stupiti u svijet filozofije pomoću citata, nešto se mora čitati; ne može se objasniti Platona a nemati volje pročitati nešto od Platona. Filozofija ne daje uvijek rješenja, nego nudi sumnje, ponore, provalije, proturječja, njezin svijet je obezgraničeni svijet plodne složenosti, labirint u kojemu ne strahujemo od gubljenja. Filozofija se ne radi na daljinski upravljač — mijenjam kanal jer mi se nešto ne sviđa i onda gasim.

Postoje filozofi koji se uspijevaju izraziti a da ne odustanu od složenosti, koji filozofskom mišljenju ne oduzimaju napetost i posebnost. Moji najomiljeniji, od profanih: Foucault, Bachelard, Jankélévitch.

Ta važi i za komičare. Odustaju od složenosti smiješnoga, od iznenađenja, a zbog ponovljivosti, od mučenja da bi se preobrazili u akademiju. Ali i od njih se traži da budu majstori života, i oni tada prenose satiru, koja je po naravi neprecizna, na kriterij tumačenja svijeta, kad satira postaje po definiciji sektaška, sumarna, rastegnuta. Komičar se ne bavi davanjem novih definicija, nego dovodi u krizu krive definicije i otvara neke krajnosti, neke izbočine da bi se na kraju mogla pronaći neka nova istina. Ne hrani se uzalud mudrost starih radosnom opskurnom filozofijom, koja graniči sa čudnovatostima i koja se izražava u paradoksima.

Postoje komičari koji se uspijevaju ostvariti ne odustajući od beskonačne raznovrsnosti smiješnog, ironičkog, maglovitosti, vica, koji znaju svirati čitav orkestar komičnog a ne samo jedan instrument.

Važan je upravo taj izraz, „orkestar“. Moja zamisao filozofskog mišljenja je upravo takva, orkestralno mišljenje, koje zna svirati i duboku refleksiju i svakodnevno zapažanje, polaganost metafizike i crescendo polemike, najvišu apstrakciju ali i društvenu datost, dakle, koje se hrani beskonačnim mislima i iskustvima. Posjeduje li filozofsko mišljenje još uvijek to bogatstvo, tu sposobnost ogromne apstrakcije i sposobnost posvjetovljenja, malu ili veliku mudrost koja se prevodi u komunikaciju, majeutiku u objašnjenje? Isti je problem i kod komičara. Jesu li osuđeni na to da mišljenje postane ukrasno i elitarno ili su ograničeni na oponašanje videocentrizma, tako da se iza riječi zabava skriva riječ suradnja s postojećim, dok se, obrnuto, iza riječi popularizacija ne skriva riječ osiromašenje i prevara? Hoće li se pojačati samoća ironičara, ona koju je prije toliko vremena opisao Kierkegaard u svome sjanom eseju riječima koje bi se mogle danas napisati? Ili su filozofija i komikozofija još uvijek riječi suprotstavljene bijedi videocentrizma, mišljenja koja bi mogla na primjer hraniti politiku? Ili moraju biti samo njezina elegantna pozadina?

Po tome kako gospodari videocentrizma nastoje potkupiti i laskati, po tome kako se ljute i kako su zbunjeni neposlušnošću, po njihovim stalnim pokušajima da kupe dušu filozofa i smijeh komičara, ja kažem: da, oni se boje. To je dobar znak. Možda je to moja iluzija. Ali za komičare i filozofe iluzija nije trik ili specijalni efekt, već prostor kretanja i razumijevanja. Hvala.

1. Izvor: MicroMega. Almanaco di filosofia, 5/2001, str. 193-198; izabrao, preveo i priredio Borislav Mikulić