THEORIA 1 UDK 141.132 BIBLID 0351-274 : (1997) : 40 : p. 65-78 Originalni naučni rad Original Scientific Paper

Neven Cvjetićanin

LEONARDOVSKI OSMIJEH UČENJA BARUHA DE SPINOZE

Apstrakt: Kao autor ovoga teksta oprezno sam se provlačio kroz zasjede koje mi je postavljala različitost epoha i osnovnih zanimanja Da Vinčija i Spinoze, napredujući ka osnovnom cilju, na čijem kraju nestaje Spinoze i nestaje Leonarda, a ukazuje se jedinstvena vizija kojom su objica bila vođena. Vizija koja započinje matrematikom tražeći od nje metodološku potporu, nastavlja se u ontologiji sa Bogom-Prirodom kao centralnim motivom, rezultira specifičnim obrascem praktičnoga djelanja i konačno kulminira vračajući se preko ljudskog saznanja onome što Spinoza naziva natura naturans i natura naturata, a Leonardo predstavlja likom hrušćanskog mesije na "Tajnoj večeri" ili kod Đokonde. Spinozina koncepcija supstancije koja je numerički jedna, a suštinski mnoštvena, učenje o paralelizmu atributa, vraćanje značaja tjelu i njegovim afekcijama, te etički intelektualizam su motivi koji specifikuju i "ontologiju" Leonardovih slika. Zapitajmo se šta nam je Da Vinči htio reći predstavljajući antičko božanstvo (Bahusa) kako prstom ukazuje na prirodu iza sebe, te zašto je ovoga boga starih predstavio istim likom kao jednog hrišćanskoh sveca (Jovana Krstitelja), zašto su ovi likovi androgini, te se za njih može reći da učestvuju i u muškom i u ženskom, ili spinozistički rečeno i u atributu mišljenja i u atributu protežnosti, te postaju stjecište njihova paralelizma. Jedan od mogućih odgovora na postavljena pitanja nudi ovaj rad i istražuje zašto se Spinozina filozofija smješi androginim osmjehom Leonardovih likova.

Ključne reči: paralelizam, mišljenje, protežnost, tjelo, androgino, inteleektualna ljubav, osmjeh

Uvod

Na početku osijećam potrebu da objasnim svoj izbor teme, da opišem kako je do njega došlo i da ukažem na sve relevantne tačke u naslovu navedenog problema. Cilj mi je da obezbjedim legitimitet teme i da u ovim preliminarnim naznakama ukažem na njenu filozofsku upotrebljivost. Veoma je podsticajno razmatrati odnos jednog renesansnog stvaraoca i jednog baroknog mislioca, tim podsticajnije što nas to može uvući u raznolike zamke koje proističu iz razlike njihovih epoha i različitosti njihovih osnovnih zanimanja.

Sama ideja o razmatranju odnosa između Leonarda da Vinčija i Baruha de Spinoze začela se u meni dok sam čitao Spinozinu Etiku pomno prateći njegove geometrijske dokaze, ali istovremeno i čitajući neke tekstove S. Frojda koji su mi služili za opuštanje od Spinozinih spekulacija. Među Frojdovim tekstovima se nalazilo razmatranje psiholoških osnova stvaranja Leonarda da Vinčija u tekstu "Jedna uspomena iz detinjstva", te su u tekstu bile navedene značajne izjave italijanskog renesansnog stvaraoca. Jedna od njih je imala spinozistički prizvuk i ona je specifikovala Leonardovo učenje o afektima, naravno ono učenje koje on sam nikad neće eksplicitno razviti, ali koje veoma naliči kasnijem Spinozinom etičkom intelektualizmu. Ovaj citat ću kasnije analizirati u drugom dijelu ovog rada gdje ću se baviti Spinozinim učenjem o afektima i pri tom ću paziti da navedenu izjavu očistim od psihoanalitičkih smernica koje joj je dao Frojd.

Ovako je u meni sazrjevala ideja o povezanosti ove dvojice stvaralaca i ja sam odlučio usmjeriti svoje istraživanje u pravcu traženja novih podudarnosti njihovih pogleda na svijet. Uskoro sam naišao na Leonardovu izjavu koja je veoma bliska Spinozinom učenju o intelektualnoj ljubavi prema Bogu i konačno sam razmatranjima Leonardovih slika uočio njima odgovarajući Spinozin paralelizam, njegovo supstancijalno jedinstvo raznolikog i njegovo isticanje značaja tijela. Anahronizam bi bilo pripisivanje Spinozinih misli Leonardu, kao što bi pogreška bila govoriti o direktnom uticaju Leonardove umjetnosti na Spinozinu misao, ali ću pokušati pokazati da su oni neovisno jedan od drugog došli do sličnih zaključaka, i to u različitim epohama. Spinozina misao je saobraznija Leonardovim slikama nego slikama njegovog savremenika i zemljaka Rembranta, a i slike italijanskog stvaraoca više odgovaraju Spinozinoj filozofiji, nego filozofiji renesansnih firentinskih akademičara - Marsilija Fičina i Pika dela Mirandole. No ovo je smo hipoteza koju je potrebno dokazati i zato ću upravo preduzeti obimnije istraživanje o ovom u nastavku rada.

Nadalje bih se osvrnuo na sintagmu "Leonardovski osmjeh" iz naslova ovog rada u cilju njenog opravdanja. Naravno, to je sintagma iz slikarstva koja označava onaj čudnovati osmjeh Leonardovih likova uočljiv na slikama Đokonde, Svete Ane sa Bogorodicom, Jovana Krstitelja i Bahusa, ali to će biti onaj isti osmeh kojim zrači Spinozina Etika, osmjeh Spinozina optimizma, osmjeh mirnoće duha i blaženstva kojim Spinoza završava svoje djelo u zadnjoj postavci. Ovaj osmjeh odražava živu snagu prirode i njenu beskrajnost, on je proizvod saznanja i snage, saznanja koje isijava iz lica iz svete Ane dok drži svoju kći bogorodicu Mariju iz čijih grudi isijava snaga. Kod Spinoze saznanje je u beskonačnom božjem razumu (koji je jedan od beskonačnih modusa), a snaga je u tijelu, u protežnosti, ali moć tijela je i moć duha i obadvije moći se stapaju u jedan jedinstven osmijeh Leonardovih likova. Osmijeh ne samo tijela, osmijeh ne samo duha.

Na samom kraju ovoga uvoda izložio bih koncept kojeg ću se držati pišući ovaj rad, koncept koji će biti nalik onome koji Spinoza iznosi u pet knjiga Etike, jer on najprije razmatra Boga, zatim čovjeka i njegove afekte, da bi se na kraju vratio Bogu preko ljudskog saznanja i ljudske intelektualne ljubavi prema sveobuhvatnoj supstanciji. Tako ću se u prvem dijelu svog rada baviti metodološkim i ontološkim sličnostima Leonardovog slikarstva i misli sa Spinozinom filozofijom. Na kraju ovog dijela rada analizirati ću Leonardove slike otkrivajući u njima spinozističke elemente, a čitaoc ovoga rada treba znati da to nije anahronizam, jer ukazujem samo na saobraznost njihovih pogleda na suštinu, ali ne na uticaj jednoga na drugoga i zato je u ovom teorijskom kontekstu potpuno svejedno koji je od njih prethodio onom drugom. U drugom dijelu ovoga rada okrenuti ću se Spinozinom učenju o afektima ukazujući da isti etički intelektualizam možemo uočiti u nekim Leonardovim mislima, da bih u trećem djelu obradio problematiku pete knjige Etike u kojoj nam Spinoza govori o intelektualnoj ljubavi prema Bogu, onoj ljubavi koju nam savjetuje i Leonardo u jednom odioku njegovog Traktata o slikarstvu. Na samom kraju rada ću se osvrnuti na ograđivanja jednog i drugog velikana od ateizma i osvrnuti se na njihovu specifičnu koncepciju religioznosti, religioznosti koja je ostala nerazumljiva njihovim epohama.

Saobraznost Leonarda i Spinoze u metodološkoj i ontološkoj ravni

Leonardo će među početnim radovima svoga Traktata o slikarstvu napisati "Tačka je prvi početak geometrije i ništa drugo ne može da postoji ni u prirodi ni u ljudskom duhu što bi moglo da da početak tački". Malo kasnije on opet kaže: "Ni jedno ljudsko istraživanje ne može se nazvali pravom naukom ako ne prođe kroz matematičke dokaze, a ako kažeš da su nauke čiji je početak i kraj u duhu istinite, to je nedopušteno i pobija se iz više razloga, a prvi je, da se u takvim delatnostima duha ne primenjuje iskustvo, bez koga ništa nije sigurno".

U ovom isticanju objektivnosti matematičke nuke možemo prepoznati duh kasnije kontinentalne racionalističke filozofije, što nije ništa čudno ako uzmemo u obzir da barokna epoha ljubav prema matematici preuzima od renesanse i kasne sholastike i ovako preko Kuzanskog, Fićina, Mirandole i Bruna matematika prodire u 17. vek. Ipak barokni slikari neće insistirati na apsolutnoj matematizaciji svojih slika, kao njihove renesansne preteče i matematiku pomalo počinju prepuštati filozofiji i eksperimentalnim naukama. U tom smislu možemo reći da je Spinozina geometrijska metoda bliža Leonardovoj matematizaciji "Tajne večere", nego Rembrantovom igranju svijetlom na slici "Čovjek sa zlatnim šljemom".

Spinoza geometrisku metodu postavlja kao garant istinitosti jer je ubijeđen da u stvarnosti imamo matematički red - upravo onaj red koji nam predstavlja Leonardo iz svoje pravilne perspektive. Sve kvalitativno možemo svesti na kvantitet i prva faza nastajanja slike je kvantitativna - najprije imamo crtež likova među kojima važe određeni kvantitativni odnosi, a kvalitet se tek kasnije postiže sjenčenjem i izbljeđivanjem ili naglašavenjem boja. I Spinozi i Leonardu ono kvalitativno počiva na kvantitativnom, s tom razlikom što Spinoza potpuno odbacuje kvalitet tj. predstave čuIa, a Leonardo ih mora zadržati budući da je ipak slikar koji reprodukuje ono okom viđeno ali pokušava ih sagledati iz prave perspektive i onda ih podvrći mate- matizaciji. I jedan i drugi insistiraju na objektivnosti, te im je obojici um ona instanca koja se trudi da je obezbijedi - kod Spinoze obrazovanjem adekvatnih ideja, kod Leonarda iznalaženjem perspektive i obojica uzimaju geometriju kao iz- vorište svega zaključivanja. Iz ove metodološke sličnosti dvojice stvaralaca (ukoliko je uopšte moguće govoriti o sličnosti metoda u slikarstvu i filozofiji), će proizići njihovo slaganje u ontološkim postavkma (ukoliko je uopšte moguće govoriti o Da Vinčijevim ontološkim postavkama - no svaka slika ima svoju bićevnost, svoju ontologiju, a sve zajedno jednu jedinstvenu koja predstavlja osnovnu misao samoga slikara tj. njegovu implicitnu ontologiju).

Spinoza nam u prvoj knjizi Etike iznosi ontološke temelje svog sistema, temelje na kojima će počivati čitava kuća njegovih misli sa svim svojim pojedinačnim sobama. U početnim definicijma nam definiše causa sui, supstanciju, atribute, moduse, u aksiomama nam između ostalog predstavlja nužnost kauzalne veze koja predstavlja i epistemološki red, te se konačno upušta u svođenje zaključaka u 36 postavki prve knjige.

U prvoj postavki nam kaže da je supstancija ranija od svojih stanja i ovaj zaključak ćemo upotrebiti pri kasnijem tumačenju Leonardovih slika. Ova supstancija ne može biti proizvedena od bilo koje druge supstancije (postavka 6.) i njenoj prirodi nužno pripada postojanje (postavka 7.) ona je beskrajna i nužno postoji (postavka 11.) i osim nje ne postoji ništa drugo (postavka 14.). Spinoza konačno u postavci 15. zaključuje da sve postoji u njoj i da se pomoću nje sve shvata i tu izražava punu snagu svog panteizma. Međutim ukoliko je supstancija numerički jedna, ona je suštinski mnoštvena, jer iz nje proizlazi ono beskrajno na beskrajno mnogo načina (postavka 16.) tj. njene beskrajne suštine ili atributi. Ove pretpostavke Spinozinog učenja o supstanciji će nam biti dovoljne da pokušamo provesti temeljitu analizu Leonardovih slika kroz koje se održava njegov Weltanschauung koji je umnogome sličan onom Spinozinom. Leonardove slike se odlikuju jednim glavnim motivom koji je u središtu i mnoštvom sporednih motiva koji su simetrično razbacani svugdje po slici i u funkciji su onog glavnog tj. ništa nam ne govore sami za sebe već oni značenje dobijaju pozivanjem na onaj glavni motiv. Uzmimo za primjer Leonardovu sliku "Poklonjenje mudraca" na kojoj je u središtu Bogorodica s djetetom, a svuda unaokolo kleče ili stoje mudraci, jedan držeći se za glavu, drugi šireći ruke, treći oprezno provirujući iza stijene i svi su usredsređeni na čudesni događaj pred njima. Njihova lica nam postaju jasna kroz značaj glavnog motiva i znamo čemu je usmjereno njihovo čuđenje, strahopoštovanje i klanjanje, drugim riječima sporedni motivi se saznaju pomoću ovog glavnog. Sada se možemo prisjetiti Spinozine definicije supstancije i modusa i biće nam jasno prije preduzeto razmatranje, naime, za njega je supstancija ono što u sebi jeste i samo se sobom shvata dok su modusi ono što je u drugome, pomoću čega se i shvata. Glavni motiv Leonardove slike je supstancijalan, on je sam sebi dovoljan, dok su svi ostali motivi podređeni, oni se ne razumiju pomoću sebe već pomoću drugoga. Međutim sada nam se nameće problem doslijednog držanja Spinozinog stanovišpta prilikom analiziranja Leonardvoe slike, naime ako glavni motiv i sporedni motivi imaju međusoban odnos supstancije i modusa onda bi shodno 15. postavci prve knjige Etike sporedni motivi morali biti sadržani u onom glavnom, a mi na Leonardovoj slici vidimo razliku između njih, te su tijela mudraca potpuno odvojena od same cjeline Bogorodice sa djetetom i ni slučajno nisu sadržana u ovoj cjelini. Ovo možemo objasniti ukazivanjem na to da sporedni motivi pripadaju cjelini slike, a njom upravo dominira onaj glavni motiv tako da možemo reći da su na određen način sporedni motivi sadržani u onom glavnom.

Slika koja takođe može poslužiti za upotpunjavanje osnovne misli ovoga rada jeste "Tajna večera", slika koju je Leonardo slikao tri godine u manastiru Santa Marija dela Gracija. Ona se odlikuje strogom simetričnošću i reprezentativan je primjer Leonardove matematizacije prostora. Hristovo lice se nalazi tačno na presjeku dijagonala povučenih iz uglova slike, a lijevo i desno od njega su simetrično raspoređeni apostoli - šestorica sa svake strane. Kao i prilikom analize prethodne slike možemo reći da sporedni motivi (apostoli) dobijaju značenje od onog glavnog (Hrist), ali ovdje zapažamo jedan novi moment - simetričnost lijeve i desne strane ili ono što možemo nazvati paralelizmom razvitka sporednih motiva. Sada nam postaje jasno prethodno razmatranje i njegova korisnost za približavanje Spinozinoj filozofiji jer prethodne zaključke trebamo povezivati sa 7. postavkom II knjige Etike, postavkom kojom se uspostavlja paralelizam između beskrajnih atributa, mada je u prethodnim postavkama utvrđena odvojenost kauzalnih veza unutar svakog atributa tj. modusi jednog atributa nisu u direktnoj kauzalnoj vezi sa modusima drugog atributa. Na Leonardovoj slici su lijeva i desna strana odvojene, likovi jedne strane ne utiču na likove druge strane. ali je i jednoj i drugoj strani zajedničko izvorište - Hristov lik, tj. jednoj i drugoj strani je zajednički paralelizam razvitka likova koji kreće od središta ka krajevima slike. Moram napomenuti da kad govorim o paralelizmu razvitka likova želim samo napomenuti to da svaki lik sa jedne strane ima svoj korelat sa druge strane, ali sam svjestan da među korelatima nemamo identitet koji bi se zahtevao dosljednim provođenjem postavki Spinozine filozofije na tumačenje ove slike, no, nastojao sam pokazati jednu skrivenu simboličnost samog Leonardovog djela koja po mom mišljenju odgovara osnovnim postavkama Spinozine filozofije i koja pokazuje sličnu intuiciju dvojice velikana tj. njihovo saobrazno "osjećanje svijeta". Opet se ograđujem od mogućih prigovora za anahronizam i napominjem da mi nije cilj dokazati direktnu ovisnost jednog stvaraoca od drugog, niti Leonardu želim pripisati Spinozin filozofski sistem, već samo želim pokazati saobraznost njihovih postavki do kojih su došli neovisno jedan od drugog. Takođe mi se može prigovoriti da je osnovna misao ovoga rada suviše proizvoljna i da moji dokazi predstavljaju fantastičnu priču koja je vođena ličnim nahođenjem, a ne činjenicama. Priznajem da se zaista ne mogu osloboditi utiska da Leonardove slike svojom dubljom simboličnošću upućuju na Spinozinu misao, te je sve ovo možda samo moje lično osjećanje, ali i sama filozofija je uvijek lično odnošenje prema nečemu i uvijek je vođena jednom lucidnom mišlju da ustrajemo u onome što je samo nama svojstveno.

Nadalje bih pokušao ukazati na jedan značajan moment koji karakteriše i Leonardovo stvaralaštvo i Spinozinu filozofiju, a to je vraćanje značaja tjelesnosti, jer jedan i drugi daju određenu moć tijelu te ono nije više podređeno duhu i nije tretirano kao "grobnica duše". Tijelo je postavljeno naspram duha, moć jednog je i moć drugog, skladnom tijelu odgovara skladan duh (ideja). Kod Leonarda ovaj momenat možemo uočiti na njegovim slikama Jovana Krstitelja i Bahusa, jer oba lika odišu snagom prirode i nesputanom mada ne i vulgarnom čulnošću. Da Vinči slika hrišćanskog sveca kao skladno razvijenog mladića koji je sve drugo samo ne isposnik koji se hrani skakavcima i koji je zaboravio na svoje tijelo. Upečatljiva je njegova desna ruka koja podignuta ukazuje na krst, ruka koja započinje iz snažnog muškog ramena, nastavlja se u skladnoj mišici i završava u uvis podignutom prstu koji nam ukazuje na svu imperativnost datog momenta, te čitava sika predstvlja snagu koja nas prisiljava na poštovanje. Slično je sa slikom antičkog božanstva koje je predstavljeno snažnim mladićem skladnih proporcija koji vladalački drži štap u lijevoj ruci dok desnom ukazuje na prirodu iza sebe. Ponovo imamo imperativni momenat ukazivanja, te je priroda onaj objekt pred kojim se moramo pokloniti, moramo se pokloniti samom Bahusovom tijelu koje je androgino, muški snažno i ženski opušteno, predano. U ovome liku je snaga prirode u kojoj se više ne raspoznaje muško (misao, duh - simbolički gledano) i žensko (tijelo, zemlja, priroda - simbolički gledano), te su to strane onog istog suštastva koje je i mišljenje, i protežnost, i duh i tijelo. Mislim da sam ovim uspješno dokazao značaj tijela u Leonardovom slikarstvu, a samim tim i u njegovoi misli, ostaje mi sada da se okrenem razmatranju problema tijela kod Spinoze.

Spinoza u 13. postavki druge knjige Etike zaključuje da je ljudski duh ideja tijela i samim tim shodno njegovom paralelizmu duh se mora mijenjati kako se mijenja tijelo i Spinoza u primjedbi ove postavke primjećuje: "Što je neko tijelo sposobnije od ostalih da u isto vrijeme mnogo radi, ili da trpi, tim je i njegov duh sposobniji od ostalih da u isto vrijeme opaža mnogo stvari". Spinoza će ovo razmišlja- nje produbiti primjedbom 2. postavke 3. knjige Etike kada kratko izjavljuje: "Samo tijelo, prema zakonima svoje prirode, može mnogo, čemu se njegov duh divi". Istovremeno on u ovoj primjedbi kritikuje predrasude nekih mislioca "da se tijelo, na sam mig duha, čas kreće čas miruje, i da vrši mnoge radnje, koje zavise od same volje duha, i od njegove vještine da neku izmisli". Kao i Spinoza Leonardo je svojim slikama pokazao veličinu tjelesnog sklopa i on je pokazao šta sve može tijelo. Osvrnuo bih se i na niz Leonardovih karikatura koje sarkastično kritikuju tjelesnu nemoć, koja za sobom povlači i intelektualnu inferiornost. Na jednoj od njih je prikazan čovečuljak uskih ramena niskoga uvučenoga čela i ispupčenog donjeg dijela lica, stvorenje koje je po svemu sudeći i fizički i duhovno zakržljalo. Leonardo je insistirao na dubini tjelesne ljepote, na veličanstvenim prirodama muškaraca i žena koje se stapaju u jednu jedinu ljepotu - ljepotu prirodnog poretka. Sada možemo zaključiti koliko su motivi kojima se rukovodio Leonardo bliski duhu Spinozine filozofije, one filozofije koja je ostala usamljena u isticanju značaja tjelesnosti i koja je istorijski okružena Dekartovim i Lajbnicovim neprijateljskim stavom prema onom fizičkom i podređivanjem ovoga duhovnim principima. Ovome treba dodati Spinozino argumentisanje u primjedbi 15. postavke 1. knjige Etike kojim on pokazuje zablude onih koji su "udaljavali rasprostrtu supstanciju od božje prirode". Bogu pripada tjelesnost, ona tjelesnost koju je Leonardo slikao i u kojoj je smeštao duhove hrišćanskih svetaca Sv. Ane, Bogorodice i Jovana Krstitelja. Na kraju bih zaključio ovaj problem tjelesnosti kod Leonarda i Spinoze citirajući 39. postavku 5 knj. Etike: - "Ko ima tijelo sposobno za vrlo mnogo stvari (koji ima vrlo veliki broj sposobnosti), taj ima duh čiji je najveći dio vječan".

Iznijeti ću u nastavku kritiku shvatnja Leonardove umjetnosti i naučnog rada koje iznosi D. Nedeljković u svojoj knjizi Leonardo da Vinči - umjetnik i estetičar. On nam tamo kaže "Leonardo je i kao filozof i kao naučnik, i kao inženjer, i kao umjetnik tako široko zahvatio u samoj prirodi jedinu i opštu osnovu svega, pa i umjetnosti, da su neki njegovi tumači, kao što smo već vidjeli, smatrali da ga mogu tumačiti nekakvim "naturizmom" ili "panteizmom". Međutim od toga nema ničeg netačnijeg".

Ova misao profesora Nedeljkovića direktno napada osnovnu ideju ovoga rada i distancira Leonardova djela i pronalaske od misli o svejedinstvu prirode, one misli koju engleski filozof Džon Toland označuje terminom panteizam kojeg je iznašao tumačeći Spinozinu filozofiju. Uzrok ovakvog shvatanja je površinsko promišljanje ontologije Leonardovih slika i neuviđanje njihove dublje simbolike. Možemo se zapitati šta nam je Da Vinči htio reći predstavljajući antičko božanstvo kako prstom ukazuje na prirodu iza sebe, te se možemo zapitati zašto je ovoga boga starih predstavio istim likom kao jednog hrišćanskog sveca. Nameće nam se i pitanje zašto su na njegovim slikama uglavnom žene pritom imajući na umu što žena u tradiciji svjetske, a ne samo evropske misli simbolički predstavlja. Odgovor na sva ova pitanja je u filozofskoj koncepciji panteizma, Boga kao Prirode, najvišeg suštastva kojem pripada i tijelo i duh. Odgovor je u Spinozi! Odgovor je u 15. postavki 1. knjige Etike.

Ovim bih zaključio prvi dio ovoga rada i na kraju bih napravio rezime onoga do sada iznesenog. Krenuo sam od saobraznosti metodskog postupka kod Leonarda i Spinoze osvrćući se na matematizaciju prostora italijanskog umjetnika i na geometrij- sku metodu jevrejskog filozofa, čime obojica nastoje zadovoljiti zahtjev objekivnosti. Ovo je bio uvod za istraživanje njihovih generalnih postavki tj. saobraznosti Spinozine ontologije sa ontologijom Da Vinčijevih djela te sam se u cilju rješavanja ovog problema upustio u analiziranje slika italijanskog stvaraoca - '"Poklonjenja rnudraca" i "Tajne večere". Ovom analizom smo došli do zaključka da glavni motiv na slikama odgovara Spinozinoj supstanciji a sporedni motivi odgovaraju koncepciji modusa i njihove definicije s početka Etike. Zaključili smo da imamo jasno istaknut paralelizam razvitka likova na drugoj od analiziranih slika i da ovo odgovara paralelizmu između Spinozinih atributa koji je postavljen 7. postavkom 2. knjige Etike. Nadalje sam se okrenuo razmatranju problema tjelesnosti i utvrdio sam da je kod obojice stvaraoca primjetna težnja da se istakne moć tijela od koje ovisi i sam duh. Konačno sam zaključio razmatranje u ovom prvom dijelu rada kritikujući misao koja negira pantei- stičke intencije Leonardovog stvaranja koje se jasno naziru kroz simboliku njegovih slika i tako sam odbranio saobraznost Leonarda i Spinoze u metodološkoj i ontološkoj ravni kao što sam istakao u naslovu ovoga dijela rada.

Drugi deo teksta na stranici sajta www.komunikacija.org.yu