Borislav Mikulić. Scena pjevanja i čitanja. Između Hesioda i FAKa. Dva ogleda iz epistemologije metaknjiževnog diskursa književnosti . Zagreb: Demetra , 2006, [bibl. Antej], 282 str.

Knjigu Borislava Mikulića Scena pjevanja i čitanja. Između Hesioda i FAKa čine dvije studije koje je autor objedinio podnaslovom "dva ogleda iz epistemologije metaknjiževnog diskursa književnosti". Prva studija Čavrljavo srce. Zaziv Muza, mit istine i nastanak epistemičkog subjekta (Hesiod, Homer i komički ep) obaseže 196, a ogled naslovljen Glasovi, znoj i diskurs. FAK kao nulti stupanj medija i povratak kulturne ugode 54 tiskane stranice. Njihovi predmeti pripadaju krajnje udaljenim povijesnim razdobljima i civilizacijama, a povezuje ih autorov analitički interes za spoznajne modalitete i performativnu narav retorike uz pomoć koje se epistemički subjekt odvaja od književnog i mitskog, to jest zahvaljujući kojoj književni subjekt navodnom medijskom progresijom proizvodi kulturalnu regresiju. Ako bismo autorovu netipičnu interdisciplinarnost morali smjestiti u domaći kontekst, teško da bi za nju bilo mjesta unutar teorijski "konzervativnih" klasičnih studija, zapostavljene lingvistike diskursa ili filozofske estetike i njoj pridružene "mediologije". Zahvalnije recipijente ova bi knjiga mogla naći među poklonicima filozofsko-književnog istraživanja mita M. Solara, to jest među književnim teoretičarima iz redova njegovih učenika. Upravo tu, na presjecištu elitističkih i manje "atraktivnih" humanističkih disciplina (poput folkloristike kojoj pripada i autorica ovog prikaza) dulje se vrijeme oblikuje otvoreni prostor semiotičkih kružoka, teorijskog dijaloga i navlastitih prinosa suvremenim transdiciplinarnim istraživanjima. Taj je kontekst inspirativan za početak paralelnog čitanja ovih ogleda i u jednom drugom smislu. Naime, susret američkih klasičnih filologa M . Parrya i A . B . Lorda s još uvijek živom epskom tradicijom dinarskih guslara dao je krucijalan zamah daljnjem razvoju interdisciplinarnih "homerskih studija". Izravan doticaj domaćih filologa s ovim vodećim teorijskim strujanjima 1960- ih i 1970- ih godina rezultirao je živom raspravom i originalnim prilozima o "homerskom pitanju". Na žalost , domaća "homerologija" otada nije urodila značajnijim prilozima, posebice ne onakvima koji bi slijedili inozemne trendove klasično studijske analize u plodnom dijalogu s (post)strukturalističkim teorijama i kulturalnom analizom.

Ova knjiga u tom kontekstu predstavlja ohrabrujući iskorak čija vrijednost proizlazi iz smjelog, samosvojnog pristupa i dubine spekulativnog zahvata potvrđujući da svaka relevantna interpretativna vizura ne govori samo o svom predmetu nego i o uvjetima svoje epistemičke formacije. Lyotard je jednom primijetio kako je Aristotel duhom najbliži postmodernim filozofima dok Mikulić u svojoj nadahnutoj i heuristički dovitljivoj analizi pokazuje da se Hesioda može dijelom tumačiti kao duhovnog srodnika postmoderne kiničke ironije s kojom se "literarizirana filozofija" (koja je govor "žive metafore" ponovno unijela u diskurs znanja) obrušava na racionalistički mit prosvjetiteljskog humanizma, a da su FAK-ovska sijela poticajna za fenomenologijsku analizu piščevog tijela i glasa barem u istoj mjeri kao i izvedba Lordovog Homera iz Bijelog Polja. Premda to autor ne sugerira, književna ironija na način iteracije motiva zaziva Muza u komičkom epu Boj žaba i miševa odzvanja i u suvremenom medijskom boju književnika oko zazivanja prava prvenstva i pokroviteljstva, prava na simbolički kapital književnosti "stvarnije" od života.

Interes za instance diskurzivne proizvodnje subjektivnosti, istinitosti i spoznaje s jedne strane predstavlja kontinuitet Mikulićevog bavljenja povijesnom filozofijom jezika u čijem je središtu semiotička reinterpretacija paradoksa lažljivca, a s druge se nadovezuje na postmoderno "fetišiziranje" pojedinih jezičnih igara ili oblika – poput grčkog medijalnog glagolskog oblika u radovima R. Barthesa i H. Whitea – oko kojih se grade autonomni teorijski modeli. Autor tako tradirano filozofijsko problematiziranje noetičkih figura počela, iskona, kaosa i istine (kako se nadaju u Hesiodovoj Teogoniji) nadopunjuje semiotičkom rekonstrukcijom diskurzivnih (retoričkih i logičkih) uvjeta epohalne diferencijacije mišljenja i iskazivanja iz jedinstvenog mitskog modusa. U tradiciji antimetafizičkog promišljanja heideggerovskog "raskrivanja istine", kao trenutka predsokratovskog "rođenja filozofije", središnje mjesto analize zadobiva jezik, a posebice tema narativizacije počet(a)ka. Početak je mjesto koji ukazuje da logičko-znanstvenom zadatku (razlučivanja istinitog od lažnog i istini-sličnog govora) uvijek prethodi onaj temeljniji, ilokucijski (i afektivni) čin optiranja, opredjeljivanja za istinu subjekta iskaza u potrazi za (vanjskim) uporištima autoriteta. U tom je smislu suvremeni filozofski interes za istraživanje identiteta i diskurzivnih strategija subjektivacije, za autoreferencijalnost i ograničenja hermeneutičkih interpretacija, autor spojio s filološkom "arheologijom znanja" i rekonstrukcijom izvedbenih pretpostavki Homerovih i Hesiodovih epova. Premda u bibliografiji nema radova talijanske teoretičarke A. Cavarero, Mikulićev je pristup usporediv s njenom filozofijom naracije koja sintetizira postavke H. Arendt, P. Ricoeura i E. Levinasa. Ono što Cavarero naziva "Odisejevim paradoksom", autor prepoznaje kao "Odisejev trop".

Ona pritom misli na trenutak samospoznaje kroz emotivno prepoznavanje jedinstvenog identiteta u tuđoj priči o vlastitom životu, trenutak koji empatiju nadomješta narcisoidnom željom za samim sobom, željom koja je ujedno i pretpostavka prihvaćanja drugog kroz umnažanje a ne supstituciju vlastitog jastva. Mikulić ide korak dalje i trenutak Odisejevog plačljivog ganuća pred pričom rapsoda Demodoka interpretira i kao konstitutivni paradoks autoidentifikacije u narativnom činu koji nije samo čin politropskog dijeljenja i udvajanja instanci jastva između svjesne i nesvjesne, aktivne i pasivne, socijalne i intencionalne sfere, već i relacijski čin koji jastvu omogućuje pluralno zrcaljenje u drugom, drugima. Autor smatra da je već u Odiseji kao paradigmatskom epu koji nas "uči da ništa od starog identiteta nije zajamčeno" nagoviješten hesiodski "prevrat naracije iz junačkog epa kao diskursa (tradiranog) znanja u diskurs subjekta znanja". Lutanje Odiseja nije nastavak epske potrage za postignućima i memorabilnim pothvatima, nego dug i težak put prezaposijedanja identiteta (Oútis – Odysseus), od anonimnosti do autonomije, do ponovno probuđene želje za samospoznajom i autoidentifikacijom koja nadjačava nagon smrti (utjelovljen u Ahilejevom liku). U maestralnom poglavlju Kritika hrasta i kamena: kruženje oko 'prvog' , autor tumači naslovnu sintagmu "čavrljavog srca" ili narativnu strategiju okolišanja, kruženja, odgađanja – ali i epske retardacije i estetičkog užitka pripovijedanja kao takvog – u širem značenju semiotičkog postulata o "supstitutivnosti znaka koja zastire izravnost prisustva stvari" i krpa "zijev realnog", to jest lacanovskog razumijevanja subjekta "u tektonskom procjepu između izravnog htijenja stvari i njezinog izbjegavanja kroz posredni, znakovni odnos" kako bi subjekt "usporio susret s istinom svoga bitka".

U drugoj studiji Glasovi, znoj i diskurs. FAK kao nulti stupanj medija i povratak kulturne ugode autor razmatra fenomen festivalskog izvođenja suvremene hrvatske književnosti s obzirom na teoriju medija M. McLuhana (1964), Foucaultove analize poretka diskursa, kulturnopovijesnu studiju Povijest čitanja (2001) A. Manguela i adornovsku liniju "kritike regresivnosti " suvremene književnosti u djelu H. Heuermanna Mediji i mitovi (1994). Mimo dominantnih kulturalnostudijskih pristupa (para)književnim fenomenima koje zanima semiotička ekonomija kruženja kulturnog kapitala i utjecaj novih komunikacijskih tehnologija na masovnu recepciju u informacijskom kapitalizmu, Mikulić se vraća McLuhanovom revolucionarnom razumijevanju medija kao "transmitera transmitera", formalno praznog medija koji načelom instantnosti ili koincidencije akcije i reakcije uvjetuje prevrat poruke u novi medij opće estetizacije stvarnosti. Poigravajući se ezoterički i informatički dvoznačnim pojmom medija i medijacije, autor smatra da ulogu "praznog medija" na festivalskoj sceni čitanja preuzima utjelovljeni književnik, onoj koji se pojavljuje kao kontingentni dodatak, "zabavljački agent društva iz polja književnosti". Kao prazno središte malog klupskog spektakla, pisac računa s horizontom očekivanja publike umjesto da potiče njegovo prekoračenje što bismo očekivali od predstavnika bilo alternativne bilo elitne, "A" književnosti.

Po analogiji s Barthesovim "nultim stupnjem pisma", pisanja koje intencionalno briše, neutralizira estetsko-literarne atribute, Mikulić postupno i detaljno, uz niz iluminativnih anegdota iz Manguelaove povijesti čitanja, opisuje različite aspekte tog minus postupka, neutraliziranja ili redukcije na književno-festivalskoj sceni. Paradoks suspenzije auktorijalnog identiteta u trenutku njegova "najsublimnijeg ostvarenja" ono je što autor smatra nultim stupnjem medijalnosti. Priroda ove trostruke fenomenološke redukcije (artizma, performativnosti i medijalnosti) sinkretičkog događaja na njegovu fonocentričku matricu, na "ishodišni glas pisca", nije supstancijalna nego funkcionalna. S pravom ističe kako glas nije i ne može biti temelj konstitucije književnih značenja koja se odvija kako pod nadzorom (apelativne strukture) teksta tako i interpretativnih zajednica, što ne znači djelotvorno ograničenje recepcijske samovolje niti autoregulaciju estetskog iskustva. Istovremenom suspenzijom artizma i glumačkog manirizma pri čitanju, neformalno "autentični" pisac (nesvjesno) reducira registar performativnih gesti a složen medijski aparat reprezentacije književnosti supsumira pod "skopički režim" pogleda. Sve što nije u ingerenciji tog režima svodi se na "estetski i teorijsko-ideološki preostatak", na superstitio koji autor prepoznaje kao samotumačiteljsku i ideološku nadogradnju književne prakse radi kontrole pristupa novih autorskih subjekata u diskurzivni poredak FAK-ovske skupine. Prividni paroksizam suvremene dijalektike performansa kojoj je cilj postići dojam da "književno djelo nastaje tek tu na sceni" samo je izvrnuta slika situacije s kraja 18. stoljeća kad je imobilizirano tijelo čitatelja "povučenog u nevidljivost" omogućilo pojavu sublimiranog estetičkog iskustva. No za razliku od sublimacije književnog i osobnog iskustva na temelju autopoieze u svijesti čitatelja, pokušaj opkoračivanja crte koja dijeli pisca od njegovih slušatelj(ic)a ne uspijeva jer tu nije riječ tek o empirijskim osobama nego društvenim konstruktima i nositeljima regulacije postojećih diskurzivnih poredaka. Mikulić svoju analizu "ideološkog performativa" hrvatske književne scene završava opisom "paradoksa arhaizma", to jest detektiranjem semiotičkih tragova regresivne mitske svijesti u poetici stvarnosne književnosti koja je svoju modernost pokušala vezati uz "inveniranje" čitačkih happeninga koji imaju dugu tradiciju u zapadnoj kulturi. Kao regresivne elemente prepoznaje dominantno parataktički princip poetičkog komponiranja, novi žargon autentičnosti i zalaganje za "stvarnotvornu" (umjesto "svjetotvorne") funkcije književnog prikazivanja.

Bez obzira na određene nedorečenosti u postavljanju vlastitog analitičkog instrumentarija (autor se s pravom poziva na svoju studiju Glasovi iz kante. McLuhan, digitalni apsolut i problem regresivnog napretka (2005) kao "teorijski predkontekst" ovoga ogleda), kao i povremenu nepreciznost u određenju metaknjiževnih fenomena, ova studija predstavlja originalan i jedinstven doprinos teorijskoj raspravi o performativnosti i političnosti suvremenih književnih formi. Svojom usmjerenošću na bitna etičko-estetička pitanja jedne hermeneutički zahvaćene povijesti epistemičkog raslojavanja diskursa, svojim probojem u transdisciplinarno i tranžanrovsko područje "epistemologije naracije" i semiotike medija, autor donosi smjelu hipotezu o regresiji suvremenog medijskog posredovanja književnosti kao posljedici proizvođenja izravne "usmjerenosti na drugog". Riječ je o usmjerenosti koja se iz sfere intradijegetičke tvorbe narativnih instanci prenosi na intersubjektivne odnose autora i recipijenata kao neposredno sučeljenih proizvođača i potrošača kulturnih vrijednosti. Kao otvoreni izazov na dijalog pripadnicima raznorodnih disciplina, ova će knjiga zasigurno pobuditi zanimanje stručne javnosti. A posebice će dobro doći onima koje bude zanimalo zašto nije uspio novi međunarodni projekt "prepjevavanja" klasičnih epova u suvremene narativne forme iz pera uglednih svjetskih pisaca. Mikulićevi su nalazi u dosluhu s odgovorom kojeg je teoretičar P. Pucci sažeto formulirao: “od čitatelja Odiseje očekuje se da posjeduju iste intelektualne sposobnosti kao pjesnik i njezini junaci, inače će ovo začuđujuće suptilno i složeno djelo čitati kao bajku za odrasle”.

(ovaj tekst prethodno je objavljen u: Filozofska istrazivanja 102/2006, str. 477-479)