Srećko Horvat

Mitologije hrvatskog tranzitorija

Borislav Mikulić, Kroatorij Europe, Demetra, Zagreb, 2006.

Kroatorij Europe je zbirka tekstova izvorno pisanih za tjedne priloge Slobodne Dalmacije, u razdoblju od 2003. do 2004. godine. Demetrino izdanje ukupno predstavlja četvrti medijski oblik pulbikacije, budući da je autor – ako ubrojimo originalni novinski oblik – knjigu pod naslovom „Tranzitorij“ objavio 2005. na webu, a potom na III. programu radija Beograd. U pogovoru za prethodno čitanje, koji se nalazi na samu početku knjige, dakle ispred predgovora, Mikulić se osvrće na taj medijski nomadizam objašnjavajući prije svega sam naslov i zamjenu termina „tranzitorij“ i „kroatorij“. Dok je „tranzitorij“ još odavao izvjesni stupanj otvorenosti i neodređenosti tranzicijskog procesa prema Europi, „kroatorij“ je ime za način tranzicije same Europe. U Kroatoriju Europe radi se dakle o fantazmi koju Europa predstavlja za Hrvate ili kao što kaže autor „Europa je the passage to Croatia, ekskluzivna prećica kojom Hrvati jedino dolaze do samih sebe tako da uvijek iznova ostaju prikraćeni za svoju fantazmatsku bit“. Prva fantazma na koju se Mikulić osvrće u svom pogovoru direktna je elaboracija smisla medijskog nomadizma, a ujedno i ono što na neki način povezuje sve tekstove ove naizgled difuzne i eklektične zbirke. To su sami mediji. Vlastito „oknjiženje“ tekstova Mikuliću služi kao polazišna točka za kritiku medijskog kroatorija u kojemu se knjiga još uvijek percipira kao ono što nekog autora čini piscem. Ako se taj kriterij uzme kao važeći, u Hrvatskoj onda gotovo da više ne postoji netko tko nije pisac: od televizijskih zvijezda do kuhara i pjevačica, radi se o samoperpetuaciji postojećeg u kojoj mediji reproduciraju i geste vlastitih djelatnika: „ako uvečer vodi tv-dnevnik, sutra će na istoj televiziji ili u nekim novinama voditi osobni dnevnik o vođenju tv-dnevnika“. U tom kontekstu moglo bi se tumačiti i Mikulićevo „oknjiženje“, no on je toga dakako svjestan te se s autoironijom osvrće na magijski efekt knjige da proizvodi auru ili uzvišenje osobe. Kroatorij Europe moguće je usporediti i s jednim drugim oknjiženjem, a radi se o Rolandu Barthesu koji je u svojim Mitologijama sabrao tekstove koje je redovno objavljivao za francuske novine. Kao što je Barthes demitoligizirao fenomene kulture poslijeratne Francuske (Citroen, Einsteinov mozak, igračke, vino, itd.), tako Mikulić demistificira fenomene poslijeratne Hrvatske. Kod Mikulića, dakako, ima mnogo više eksplicitno političkih tema, ali kao što je nekoć za Barthesa Greta Garbo bila predmet analize i primjer mita, tako je danas to za Mikulića Severina ili Cro Cop. Čini se da upravo u tom smislu materijalna forma knjige dobiva svoje opravdanje, a čak i tvrde korice Demetrina izdanja koje neodoljivo asociraju na svojevrsno „usmrćenje“ autora, kojemu je mjesto isključivo na policama, retroaktivno dobivaju značenje. Premda se Mikulić u jednoj drugoj knjizi, koja je pod naslovom Scena čitanja i pjevanja izašla nedugo prije ove i predstavlja mnogo teže štivo za širu publiku, kritički osvrnuo na shvaćanje McLuhanova shvaćanja medija, ovdje se posve obistinjuje poznata McLuhanova teza da je medij poruka. Tvrde korice i „usmrćenje“ autora u smislu da ga se stavlja uz bok „velikih“ imena (Nietzsche, Heidegger i druge Demetrine družbe) znači upravo to: Kroatorij Europe je za police. To dokazuje i činjenica da je prva ozbiljnija reakcija na Mikulićev diskurs, ako na tren previdimo otkaz suradnje uoči privatizacije Slobodne Dalmacije, došao ni manje ni više nego iz Beograda. Još jedne hrvatske fantazme. Vjerojatno „fantazmatskije“ i od same Europe. Mikulićeva knjiga treba ostati na policama i skupljati prašinu jer je on, kao i drugi u Demetrinoj družbi neka vrst advocatus diaboli. Za razliku od većine kolumnista dnevnih i tjednih novina, koji u svojim tekstovima u najvećoj mjeri tematiziraju, a ponekad i problematiziraju, dnevnopolitičke ili naprosto estradne teme s presumpcijom da politički subjekti na vlasti zapravo diktitiraju medijsko izvještavanje, Mikulić napušta taj starinski mit o politici nadzora i svoju kritiku usmjerava upravo na same medijske kuće kao one koji vode riječ. Štoviše, simbol paradigmatskog dovršenja politike nadzora, kanalizacije i izolacije „ne-konstruktivnih“ vrsta kritičkog diskursa Mikulić vidi u širenju koncerna EPH. Ne radi se o cenzuri već o suspenziji čitavih sektora i tipova javnog diskursa, a najbolji primjer je ukidanje tjednih priloga za kulturu u svim vodećim novinama u Hrvatskoj: najprije Jutarnji list, pa Večernji list, potom Vjesnik i konačno Slobodna Dalmacija s dolaskom EPH. Takvim rezoniranjem, Mikulić kao da je predosjetio i nagovijestio „slučaj Katunarić“, kada je pjesniku, piscu i glavnom uredniku Europskog glasnika na sramotan način onemogućen odgovor na Jergovićeve insinuacije i uvrede u mediju kojim upravlja upravo EPH za koji piše poznati književnik. U takvoj igri moći sam Mikulić odlučio se za najnekomercijalnijeg izdavača – onoga tko proizvodi najskuplju knjigu i najmanje podliježe efektima njezine prodaje na stvarnom knjižnom tržištu. No, premda je to samoosviješćivanje i gotovo uživanje u apsurdu toliko svojstveno Mikulićevu pathosu, početna i nikad zaživljena ideja o izdavanju Kroatorija u obliku neke vrst trash -Glorije koja bi zasigurno imala i atraktivne dizajnerske primjese Arkzina, čiji je Mikulić bio aktivan član, vjerojatno bi bila primjerenija sadržaju knjige, a time i široj publici. Ovako knjiga – zbog svog vizualnog identiteta i odabira izdavača – doista pleše na tankom konopu iznad apsurda, a kritika posttuđmanizma vjerojatno nikad neće ni doći do onih koji su devedesetih na svaki poklič Franje bili spremni uzeti pušku u ruke i pucati u onu fantazmu s Istoka. Kao utjeha ostaje Žižekova teza da – unatoč svim stranputicama i zaobilaznim putevima – svako pismo stiže na pravu adresu.

Mitologija književnosti

Osim pogovora za prethodno čitanje i predgovora (prvom, web-izdanju), Kroatorij Europe sastoji se od 50 tekstova numeriranih kronološki unatraške, od zadnjeg po redu nastajanja do naranijeg. Tematski su oni veoma raznoliki, što ne treba zahvaliti samo činjenici da su najprije nastali kao novinski članci, već valja razumjeti u kontekstu Mikulićeve definicije tranzitorija, odnosno kroatorija. Sadržaj knjige je stoga „visoka pop-kultura u svojoj sekvenci 2003-04., od političke scene preko sporta, kulturne proizvodnje u užem smislu (napose književnog pogona) i klerikalizma sve do samih medija u njihovoj dvojnoj, pragmatičkoj i transcendentalnoj ulozi“. Koliko god pojedina poglavlja bila raznorodna, tematski bismo ih mogli podijeliti u tri cjeline – u svakoj od njih Mikuliću je do demistificiranja ključnih elemenata pojedinog mita: područje intelektualaca i specifičnije pisaca, područje jugoslavenske, tuđmanovske i posttuđmanovske politike, područje masovne i popularne kulture. Problematiziranje pozicije intelektualca u suvremenom svijetu posredovanom medijima zapravo je konstanta u Mikulićevim opusu, a svoje prvo oknjiženje zadobilo je u knjizi Scena pjevanja i čitanja s podnaslovom „Između Hesioda i FAK-a. Dva ogleda iz epistemologije metaknjiževnog diskursa književnosti“. Prvi dio knjige naizgled je posve nepovezan s drugim te se u njemu pod zajedničkim naslovom „Čavrljavo srce“ istražuje zaziv Muza u arhajskom epu, mit istine i postanak „filozofskog“ subjekta na građi Hesioda, Homera i komičkog epa, dok drugi dio pod naslovom „Glasovi, znoj i diskurs. FAK kao nulti stupanj medija i povratak kulturne ugode“ stoji u neposrednoj vezi sa Kroatorijem Europe. Ovdje je, zapravo, uz kritički aparat i znanstveni diskurs problematizirana tema koja se u Mikulićevim novinskim člancima mogla čitati tek u obliku neke vrst popularno-semiološke analize. Za razliku od Velimira Viskovića koji je tek nedavno objavio knjigu o FAK-u, a koja je upravo zbog zakonitosti medija ubrzo stekla visok stupanj recepcije, Mikulić se tom temom bavi kontinuirano i vjerojatno je jedini koji se FAK-om pozabavio sa „znanstvenog“ stajališta. No za raliku od Scene pjevanja i čitanja i tamošnjeg tematiziranja te struje hrvatske književnosti kao ideološkog performativa, Mikuliću je u Kroatoriju Europe prije svega do demistificiranja uloge intelektualca. Uz sveprisutnog Jergovića i ekipu FAK-a, ovdje se nalaze i Miroslav Radman, Vedrana Rudan, Dubravka Ugrešić, Borivoj Radaković, itd. U jednom od kronološki posljednjih tekstova tako se problematizira peticija 120 hrvatskih intelektualaca u povodu spomenika Mili Budaku i antipeticija četvorice pisaca u kojem Mikulić nalazi ideološko samopravdanje književnosti koje važi kako za Budaka, tako i za Jergovića, da bi u sljedećem tekstu pod naslovom „Znanstvenik, a ne heroj!“ – opravdavajući referenciju na Barthesa u početku ovog teksta – istražio stvaranje novog hrvatskog državnog kulta znanosti s pripadnim mitom „Radman“. Na tom tragu je i tekst o Dubravki Ugrešić koji njen povratak u posttuđmanovsku hrvatsku književnost čita kao happy end stoljetne hrvatske sapunice pod imenom „Povratak Filipa Latinovicza“. Kao i u slučaju Jergovića i Radmana, i njen disidentski status ništi se blještavilom ustanova novog kulturnog novca – Profil Megastore, Algoritam, itd. Upravo o tome govori i tekst koji nije usmjeren na pojedinu ličnost, nego pod naslovom „Kovačnica književnih zvijezda“ istražuje fenomen popularizacije književnosti. Navodeći basnoslovnu književnu nagradu V.B.Z.-a od sto tisuća kuna, Mikulić tvrdnjom da se radi o eklatantnom nerazmjeru između visine nagrade i nepotvrđene vrijednosti novog proizvoda zapravo anticipira gotovo isključivo negativne i porazne kritike na račun spisateljske kvalitete zadnjeg dobitnika te nagrade, Hrvoja Šalkovića. Estradizaciju književnosti Mikulić je vjerojatno najbolje iskazao naslovom – veoma zamjećenog i uspješnog novinarskog uratka što se tiče recepcije – „Goli, čupavi i pisci“ za opis FAK-ovaca. Ponavljajući prokušan Barthesov recept koji je u mitologiji „Pisac na odmoru“ inaugurirao takvu analizu, Mikulić je na metu uzeo FAK kao implicitni i eksplicitni performans književnosti: „sam hvarski Festival A-književnosti postao je mali spektakl ugode za ljetne potrebe jednog malog starog mista gdje pisci-u-prirodi ili gradskoj noći igraju za turiste ono što su u medijima za književnu publiku: mali lokalni bogovi, demoni domaće ugode, prenosnici lokalnog zvuka, okusa, ozračja.“ Naravno da je na takve izjave bilo mnogo reakcija iz suprotnih tabora, a kako bi se stekao obuhvatniji pogled i dodatno kontekstualizirala sama stvar Mikulić je između nekih tekstova inkorporirao bonustrack u kojem se nalazi odgovor na odgovor Nenada Rizvanovića, Borivoja Radakovića ili pak dosad neobjavljeni članci.

Mitologija politike

Druga tematska cjelina je, kao što je navedeno, područje politike. Zajednička osobina između tog područja i područja književnosti i intelektualnog rada, ali i popularne kulture, sastoji se u Mikulićevu inzistiranju na ulozi medija kao konstitucije i movensa svakodnevne fenomenologije. Prvi takav, dosad neobjavljeni, tekst je još jedan bonustrack koji istražuje medijsko posredovanje dječje tragedije u Beslanu. Koliko god osnovni argument posezao za analogijom 11. rujna, autor ne zaboravlja spomenuti i specifično hrvatske prilike, odnosno činjenicu da je HTV tjedan dana nakon pokopa djece poslala svoju „specijalnu ivjestiteljicu“ ali ne o Beslanu nego o posjeti zagrebačke gradonačelnice. Slične „balkanalije“ pronalazimo i u tekstu „Cenzor bez škara, ili Daily Mirror na Prisavlju“, gdje je glavni protagonist upravo HTV i intervencija Andrije Hebranga u „središnji dnevnik“. Jednako kao i u tekstu o Beslanu, Mikulić povlači analogije sa Zapadom, pa se Hebrangov postupak uspoređuje sa profiterskim razotkrivanjem velike afere s perverznim mučenjem iračkih zatvorenika koje je poduzeo Daily Mirror. Ono što nalazimo u cijelom Kroatoriju upravo je žižekijansko (koliko god bi sam autor negodovao zbog te karakterizacije) povezivanje „malih“ i „velikih“ događaja, naizgled nepovezanih a u suštini identičnih postupaka koji slijede istu logiku (bila ona logika kapitala, medija ili nacionalizma). Po uzoru na žižekijansku interpretaciju mogli bismo reći da je Žižek kod Mikuća prisutan tako što ga je negirao, a negacija se onda mora shvatiti kao jedini mogući način prisustva stvari koja nije naprosto preuzeta nego je stvoren drugačiji odnos s njome. Evidentna karakteristika koju Mikulić dijeli sa Žižekom jest metodološka: ljubav spram paradoksa i prokazivanje skrivene ideologije koja na vidjelo izlazi dekonstrukcijom tih paradoksa. Metodološki aparat stoga, pored političkih tema i primjera iz popularne kulture, kao i Žižekov instrumentarij, često poseže za primjerima iz filmova ili se čak radi o opsežnijim analizama filma (npr. Lost in Translation), pri čemu Mikulić ne nudi filmološki ili semantički osvrt, nego filozofsko tumačenje određenih aspekata filma koji se onda povezuju s određenim političkim, društvenim ili filozofskim problemom. Premda je knjiga već samim svojim naslovom prije svega usmjerena na hrvatske prilike, ona nam jednako tako govori i o svijetu. U tekstu „Bože, pravde za Hrvate!“ tako se tematizira unošenje „tuđih“ simbola u Hrvatsku, a radi se dakako o onim fantazmatskim i srpskim. Nažalost, Mikulić, premda je profesor na istom fakultetu, ne spominje slučaj kada su se u klubu studenata pojavili likovi Marxa, Lenjina i Isusa, što je izazvalo veliku buru u medijima, a što u principu ima velike veze sa politikom uklanjanja i zaziranja od simbola. Mnogo veći interes za autora, dakako, predstavljaju, glavni akteri hrvatske politike. To je političko kumstvo hrvatskih Srba i hrvatskih branitelja u reformiranom HDZ-u, politička reciklaža manjina i upotrebna vrijednost izdaje Hrvatske za Europu u tekstu pod naslovom „Kinder-Sanader“, fenomen Gonga i „3. siječnja“, sublimno dovršenje tajne o „mudracu i madracu“ kroz raspuštanje Hrvatskog državnog Sabora 17. listopada 2003., ali i neke općenitije teme poput visokog plasmana Karla Marxa i Stipe Šuvara na top-listama najznačajnijih Nijemaca i Hrvata u anketama 2003/04. u tekstu pod naslovom „Koliko komunizma?“ (kao jasna referencija na Močnikovo „Koliko fašizma?“), zatim bonustrack o znanstvenoj radionici genocida (kao odgovor povjesničaru Vladimiru Geigeru), kao i tekst o „Prevođenju Europe“ ili diskursu administrativnog prevođenja kao temeljnog procesa tranzicije i njegovoj „filadelfijskog alternativi“. U tu tematsku cjelinu svakako spada i tekst „Nepodnošljiva sreća studiranja“, koji se osvrće na oktroirano pripajanje veleučilišta u Splitu sveučilištu, a još više tekst „Igrale se delije, ili hrvatski bog Moloh“ o samoubojstvima ročnih vojnika i silovanjima drškom od četke u hrvatskim vojarnama. Budući da je kontinuirano pratio i reagirao na hrvatsku dnevnu politiku, Mikulić je u njoj pronalazio mitove koji su mnogo stariji od prolazne dnevne politike: mit srpstva, mit komunizma, mit hrvatstva, itd. No slične, a ponekad i iste mitove nailazimo i na području masovne i popularne kulture, čime dolazimo do treće tematske cjeline.

Mitologija popularne kulture

Koliko god da područje književnosti ili politike bilo sveprisutno i ispunjeno mitovima najrazličitije provenijencije, polje na kojem se najefikasnije uspijevaju nataložiti mitovi zasigurno je ono koje na prvi pogled nema nikakve veze s politikom ili tzv. „visokom“ kulturom kakva je književnost. Da je tako dokazuju i tekstovi o Severini, Thompsonu, Cro-Copu, Zagreb film festivalu, Festivalu svjetskog kazališta, fenomenu Nove godine i Božića, Melu Gibsonu, itd. Zaključak jednog od kronološki posljednjih, a u knjizi prvih članaka iz te cjeline o privatnom porno-videu slavne pjevačice pod naslovom „Severina u poročnom krugu medija“ upravo raskrinkava mit koji je zajednički i dnevno-političkim i „visoko“-kulturnim fenomenima. Kao što kaže Mikulić, „Severina je postala transhrvatska avangarda 'od Vardara do Triglava' zato što je konačno utjelovila smisao tranzicijske stvarnosti post-jugoslavenskih zemalja: granice privatnosti u transparentnom društvu, u kojemu se sve zna ali ništa ne poduzima, ne postoje. Nakon delirija nacionalizma, na čijoj je pjeni jahala upravo Severina, nakon svih snuff-porno bordela rata i etničkih silovanja ostalo je još samo golo međuetničko i međuregionalno 'trošenje' ili apolitičko seksanje“. Da navedena pjevačica nije simbol tranzitorija samo zbog pornografije, govori i tekst pod naslovom „Severina always ultra“ s podnaslovom „O seksualizaciji građanske povijesti u hrvatskom nacionalnom kazalištu“. Premda je cijeli ovaj prikaz već dosta opterećen Barthesom, s čijim diskursom – izuzev jasno vidljivog užitka u vlastitom tekstu – Mikulić ne dijeli baš toliko mnogo, nemoguće je ne zamijetiti da poput teksta o piscima na odmoru i tekst pod nazivom „Kita za Cro Copa“ preuzima jednu zanimaciju francuskog prethodnika, a to je svijet sporta i borilačkih vještina. No za razliku od njega, Mikulić se analizom hrvatskog borca ne usmjeruje na raskrinkavanje nekih univerzalnih vrijednosti (poput borbe dobra i zla), već se, što je karakteristično za sve tekstove, koncentrira na naše, hrvatsko podneblje: „Mišićavo i tusto tijelo Mirka Filipovića, koje kipi preko tijesnog šorca od laštika sa šahovnicom sprijeda i crnom zastavom otraga, samo je javno obličje potopljene hrvatske homoerotičke javne svijesti na čijem se sajmovima i politika i pleće slavonskih svinja reklamiraju na isti način: zdravo, domaće, hrvatsko.“ U promicanju erosa rase ili onoga što Mikulić ovdje naziva „hrvatskim nacističkim sindromom“ ulogu, dakako, ima i Thompson kod kojega je „riječ o veličanju zločina u njegovoj posebnoj istinosnoj funkciji u političkom procesu hrvatske javne svijesti, a to je stalno prizivanje fantoma kolektivne krivice, njezino otvoreno ispovijedanje i priznavanje.“ Štoviše, za Mikulića je Thompson „ime za otvorenog propagatora hrvatskog kolektivnog zla koje je svoj prikriveni pozitivni izraz našlo u suvremenoj relativizaciji NDH-a i ustaške državotvorne ideologije zajedno s počinjenim zločinima.“ Upravo u ovom posljednjem citatu vidimo da je naša početna kategorizacija na tri tematske cjeline u načelu proizvoljna i da su svi tekstovi ove zbirke posve isprepleteni i da je nemoguće odvojiti jedan fenomen od nekog drugog. To je ujedno i opravdanje za neologizam tranzitorij ili kroatorij koji ne predstavlja samo kišobran raznovrsnih tematskih cjelina i fenomena, već prije svega konglomerat fluida koji se međusobno nadopunjuju i potvrđuju, tvoreći tako jednu zajedničku i gotovo neoborivu mitologiju. Ono po čemu se Mikulić razlikuje od spomenutih mitologija jednog Rolanda Barthesa je prije svega epistemološko porijeklo – naime, dok Barthes jasno pripada (pos)strukturalističkom krugu koji svoj instrumentarij prije svega crpi iz teorije lingvistike i semiologije, Mikulić svoje rezoniranje duguje prije svega filozofijskom diskursu koji raskida sa tradicionalističkim shvaćanjem filozofije i na tragu recimo Derridaa (dakako, bez „strogih“ analiza, koje su ipak ostavljene za neke druge spise i neku drugu publiku) spaja dekonstruktivističko čitanje sa filozofijom politike i studijima kulture. Pisanje bez fusnota, odnosno karakterističan esejistički stil (koji nije naprosto „esejistički“, već filozofijski utemeljen), u tom smislu predstavlja odmak od klasičnog filozofijskog pisanja koje pretendira na znanstveni diskurs – fusnote kao oblik referiranja na pojedine autore se naprosto, bez referiranja, umeću u sam tekst, no bez pukog preuzimanja, već kao dijalog s određenim autorima i živa diskusija u tekstu.

Zaključak

Premda zbog odabira izdavača koji – kako kaže sam autor – ima najskuplje knjige, Mikulićeva knjiga vjerojatno neće steći neku veću tiražu ili dospijeti na top-liste najčitanijih izdanja, to u krajnjoj konzekvenciji nije ni bitno, jer se Kroatorij Europe svojom tematikom kao i pristupom izdvaja iz mora prolaznih bestselera. Naravno da svaki pristup, unatoč težnji da demistificira neku ideologiju, i sam ostaje zatočenikom vlastita diskursa, no „Filosofistička kronika druge hrvatske tranzicije u 42 slike“ (kako glasi podnaslov s jasnom ironijskom distancom i referencijom na diskurs jednog od vodećih protagonista Demetrina izdavaštva) služi kao onaj koji od same Hrvatske čini zatočenika u kritičkom osvrtu koji će nekim budućim generacijama pokazati kakve su bile svakidašnje prilike u tranzitoriju koji još nije bio dijelom Europske Unije i kako – po svemu sudeći – neke ideologije poput velikog hrvatstva i nacionalizma, kao i medijske manipulacije i apsolutizacije medija zapravo samo prelaze s jedne na drugu generaciju tek prividno ili neznatno mijenjajući svoj oblik. Treba naglasiti da između svakog od tekstova postoji velika interferencija, pa se tako, primjerice, tekstovi „Znastvenik, a ne heroj!“ i „Kloniranje za politički orgazam“ mogu i trebaju čitati zajedno: u prvom se radi o mitu Miroslava Radmana, dok se u drugom s podnaslovom „Prilog psihoanalizi hrvatske političke genetike“ s tim znanstvenikom uspoređuje ministar Primorac. Jednako je s tekstovima o FAK-u, hrvatskim književnicima, kao i Mikulićevim odgovorima (bonustrack) na pojedine reakcije. Web-izdanje Kroatorija u tom je kontekstu mnogo podatnije i lakše za čitanje, budući da u svakom tekstu postoji link za drugi tekst i ne postoji hijerarhija karakteristična za knjigu prema kojoj prvi tekst u knjizi predstavlja i onaj od kojega se treba krenuti s čitanjem. Takvo konvencionalno čitanje Mikulić je nastojao razbiti simpatičnim nazivljem i poretkom poglavlja, te potamnjenim ili boldanim imenima unutar samih tekstova koje se drži starog recepta iz uspješne Arkzinove kuhinje dizajna. Moguću pomoć u snalaženju među ovim raznorodnim štivom pruža i kazalo imena na kraju knjige, a argument koji opravdava da je – unatoč napomenama na početku ovog teksta – knjiga izdana upravo u biblioteci Demetre uz „ozbiljnu“ i minucioznu strukturu poput kazala imena (koje, nažalost, još uvijek nije postalo standard kod naših izdavača), raznovrsni su dodaci na kraju knjige u kojima možemo naći navod izvornih kao i internet publikacija tekstova, te opsežnu bio-bibliografiju autora.